U sklopu seminara, kao i svake godine (iako osobno mogu posvjedočiti samo za ovu i prošlu), Aikido društvo Zagreb se potrudilo ispuniti svim sudionicima vrijeme i na druge načine osim Aikida. Tako se ove godine  kolektivno otišlo u posjet memorijalnom centru Nikole Tesle u njegovom rodnom gradu Smiljanu. Pored toga, organizirao se i izlet na obližnja brda, a u vlastitom aranžmanu moglo se posjetiti recimo i vrela Gacke. Neka slike govore dalje

Za one koje to interesira, smještaj je također bio zanimljiv kao i uvijek Autokamp, pomalo hladno večerima i toplo preko dana. Ali svakako ugodnije nego u gužvi sa turistima. Ove godine je jedno opako nevrijeme umalo potopilo i odnijelo neke šatore ali sve se ipak održalo na okupu.

Djeca poznaju jednu jednostavnu ali životno bitnu igru: kamen, papir, škare (rock, paper, scissors). U toj igri, škare režu papir (a > b), papir pokriva kamen (b > c) ali nije istina da su škare jače od kamena već upravo obratno, škare ne mogu prerezati kamen.

To je život i životno važna igra. Odnosi nikada nisu jednostavni niti jednosmjerni i odnos jednog para ne može opisati neki drugi odnos. Stoga se svaki novi odnos ili situacija treba gledati novim, svježim očima odnosno imaginacijom.

Biti bolji od drugih je opcija koju promoviraju sportovi i države. Takav je način dobar za stjecanje materijalnih dobara i to odgovara mehaničkom pogledu naživot.

Ustvari, puno je bitnije mjeriti se samo prema sebi. Dobro je danas biti bolji nego juče. Iako ni sam napredak nije bitan koliko ideja da se uspoređujemo samo sami sa sobom.  Ovo je način na koji žive umjetnici.

Aikido dijeli isti takav princip kao i umjetnost.  Stoga i naziv Martial Art. To se manifestira kroz ukea. Na taj se način ne vježba tehnika protiv tehnike već postoji partner koji radi sa kijem.

Pogrešna je ustvari sama fraza koja odražava nerazumijevanje razlike imaginacije i mišljenja. Imaginacija je neograničena dok je istovremeno moguće imati samo jednu misao aktivnom. Ta jedna misao u obliku odluke često prethodi nekoj akciji pa se griješi i sa idejom da odluka dolazi iz misli. Odluka i mišljenje su posljedice imaginacije.

Mišljenje i odlučivanje kako se uobičajeno shvaćaju dovode do planiranja. Planiraju recimo države. Nezgoda planiranja je da stvarna situacija u nekoj budućnosti vrlo vjerojatno ne odgovara planiranoj. Države taj problem rješavaju na način da sve što nije po planu tretiraju kao problem. Tako su i ljudi koji se ne uklapaju u plan proglašeni teroristima.

Za ljude takav način držanja plana je usvari jedan oblik borbe i prisiljavanja situacije svom planu. Ako se Aikido tehnike uvježbavaju kao odbrana od napada to znači da se unaprijed planira raditi neku tehniku kao odgovor na napad. Tu se krije put prema nasilju (dark side of the force) jer jedino nasilje može osigurati da plan uspije odnosno da se tehnika napravi po planu.

Stoga, kada napad stigne, ideja je ne opirati se već u potpunosti opustiti i voditi ukea stvaranjem nove situacije. Ako nage počinje napad, onda je to “mekani napad” ali i dalje je napad. Uke uvijek treba instancirati napad a nage samo vodi i mijenja situaciju ne pružajući otpor.

Kao i uvijek, priča kreće iz prošlosti. Do nedavno je društvo bilo obasuto priručnicima koji su objašnjavali kako nešto napraviti ili naučiti u samo deset dana (vremenski raspon je po mom sjećanju išao od nekih sedam pa do mjesec dana, nebitno). Te su knjige proizašle iz jednog načina (ne)razmišljanja u kojem su ljudi navikli misliti o tome „kako“ nešto činiti umjesto o „što“ činiti. Možda je razlog tome i to što je o „kako“ puno lakše misliti nego o „što“.

Razlika između ta dva pojma je ustvari vrlo suptilna. Kad je aktualna ideja „kako“, ona povezuje sve pojedine akcije potrebne da se nešto obavi u jednu svrhu, jedan unaprijed zadani cilj. Nasuprot tome,ideja  „što“ to ne radi pa je moguće i potrebno obratiti punu pažnju na svaku pojedinu akciju – da se ista obavi kvalitetno. Cilj je ipak sekundaran. Ustvari, na neki način i ne postoji!

U Zen tradiciji, a i u drugim svjetonazorima, to se opisuje kao ideja „biti tu i sada“. Moć sadašnjeg trenutka je još jedna interpretacija koju sam nedavno čuo.  Na taj način žive životinje ili mala djeca, upravo zato što ne razmišljaju o budućnosti odnosno nema unaprijed zadanih ciljeva (lov za hranom ili nova igračka ipak ne spadaju u izuzetke).

Kako odrasli ljudi ipak moraju staviti i budućnost u perspektivu svojih života, ostaje pitanje na koji način to ostvariti a da se zadrži ideja „što“ i kvaliteta koju ona prirodno donosi. Odgovor na to pitanje leži u riječi iz naslova. Imaginacija.

Imaginacija znači da je moguće na osnovu prošlosti, sadašnjosti i iskustva zamisliti jednu ili više mogućih situacija u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Zamisliti se može čak i nešto „van okvira“ (thinking out of the box) jer nismo ograničeni ničime osim sami sobom. Te zamišljene situacije ne ometaju obavljanje pojedinih akcija tu i sada. Tako se možemo baviti svakom tom akcijom sa potpunom pažnjom.

Najljepše je to što potpuna pažnja za svaku akciju čini njihov niz harmoničnim. Time dobivamo harmoniju i životni ritam koji je u skladu sa imaginacijom. Imaginacije se naravno i mijenja, ovisno o datom trenutku i situaciji. Promjena imaginacije se tada doživljava kao integralni dio svih akcija a ne kao nešto čemu se treba opirati.

Nove tsuzukiwaze su upravo i osmišljene sa tim ciljem, nisu samo lijepe već i logične i vođene određenom imaginacijom. Upravo ta zadana imaginacija je ono što nam omogućuje da se tsuzukiwaza radi harmonično. Pri tome naravno treba razumijevati tu imaginaciju i ispravno maštati kad dođe vrijeme. Upravo na taj način, osvještavanjem imaginacije je vođen i ovaj seminar.

Za imaginaciju treba razumijeti prošlost. To se odnosi na prošlost svega a pogotovo svog života. Pri tome je potrebno uzeti u obzir i da je službena interpretacija povijesti samo nečija imaginacija. Time se razvija sposobnost preciznog razmišljanja (imaginacija) o budućnosti, što zovemo mudrost.

Eto, i ove je godine završio još jedan seminar na Velebitu. Kao i svake godine bilo je pregršt ljudi, novih informacija, novih situacija, zezancija i svega što vjerojatno čini ovaj kamp zanimljivim. Internacionalan kao i uvijek, jezik sporazumijevanja je bio Aikido, a ponekad i samo ruke i noge, ovisno i sofisticiranosti i stanju uma (i štumiga) partnera u komunikaciji

Štrudle ove godine nažalost samo od jabuke ali i to je bilo dovoljno da izazove nestrpljive redove nakon jutarnjeg čišćenja i meditacije. Količina informacija naravno ogromna, a svemu ćete nadam se čitati u člancima koji sljede. Ostale nepodopštine i dogodovštine su jednostavno neispričive. Nadam se da će slike, koliko toliko opisati događaje.