….tog sam se jutra osjećao malo drukčije, bar sam ja tako to vidio, i sve je nekako mirisalo da ovaj dan ima dobar izgled da bude poseban… Jutarnja rutina, otvaram frižider, uzimam privlačno zapakiranu čašicu mlječnog napitka (dan prije kupljenog), sjedam za stol, promućkam, otvorim poklopac i počinjem guštirati naginjući polako i dugo… Fini gušt kiselog šampanjca ispunio je um. Nakon nekoliko gutljaja sjetio sam se da mi kući napravimo nešto slično i počeo tražiti sličnosti… Gledam čašicu i skužim da je omotana papirnatim plaštom, odvajam ga, iza tekst … hvalospjev proizvodu … blaa, blaa, desna strana dolje uokvireni tekst … čitam … mjenja mi se raspoloženje, dižem se, idem ispred ogledala i gledam da li mi na čelu piše … TOVARE … ne, ne piše jer da piše ne bi ovo primjetio, pio bi i dalje bezbrižno razmišljajući kako ova
fabrika radi dobre proizvode.


Šta se dogodilo? Tekst ekološki svjesni….hvale novu ambalažu, uvjeravaju me da i ja pomažem tome samo trebam odvojiti papir i plastiku i tako ih odvojene odložiti u otpad… Ja ispred sebe vidim tri otpadna elementa: plastičnu čašicu, papirnatu ambalažu i aluminijski poklopac… To je nazvano ekološko svjesni proizvod, da sjećam se da je ta ambalaža izgledala isto samo što nije bila omotana papirnatim omotom. Znači plastična čašica i aluminijski poklopac su po njima ne ekološki pa su
dodali još jedan dio, papir, i nazvali ekološki.

EKO 2. dio

…sjedim za stolom i guštam neko povrće ubrano malo prije u vrtu. Prođe neko vrijeme i ja pomalo osjećam sitost, ali želim još malo iako mi tjelo kaže…dovoljno.. Prešao sam granicu za nijansu, um mirno promatra kako se osjećaj gušta, stvaranja, budnosti, pretvorio u osjećaj pasivnosti, nebudnosti i negušta… Što sad, zar stotinu puta moram sebe uvjeravati da neću pojesti ni zalogaj više no što treba,….ser…sad kad sam se najeo malo previše.
Sa malo discipline, kroz neko vrijeme, nisam jeo ni zalogaj više no što je trebalo, i eto što sam primjetio: spremam manje hrane, utrošim manje energije za spremanje, osjećaj u tjelu je kao da mi hrane ne treba, pretpostavnjam i manje utrošenog kisika jer srce radi sporije i disanje je lagano… Tu spoznaju sam podjelio samo sa suprugom, a sada i s vama..


moja spoznaja Eko svjesti: nitko ko ne napravi ovakav ili sličan korak nema «pravo» pričati o eko svijesti jer sve su to samo ispričane priče koje dobro zvuče, a nema od njih nitko koristi (osim profitera), jer su laž. Ono što ne možeš zaživjeti svojim bićem, je obmana i …..razmislite gdje ste vi u toj priči.


Deno

Dok sam na kraju seminara čekao ispred hotela da ostali iz kampa dođu po mene bilo mi je zanimljivo gledati kako ljudi stavljaju stvari u aute i ponovno nekud putuju.Neke sam i pitao kamo idu i baš mi je bilo neobično koliko ljudi je ustvari reklo da ne zna!?.To se zove ne- planirati.Bilo im je važno samo da je u pravcu mora i to ih je činilo sretnim i lakim.
Drugi koji su rekli da se vraćaju npr u Zagreb bili su potišteni i tužni kao da ih u Zagrebu čeka giljotina.
Zar je odlazak na more tako važan?
Moja žena koja je porijeklom kontinentalka mi uvijek govori kako nikad neću razumijeti što odlazak na more znači ljudima koji nisu sa mora.

Meni je stjecajem okolnosti ovo bio prvi Velebit seminar od ukupno pet koliko ih je bilo do sada.
Puno sam slušao o seminaru,gledao snimke i slike ali kao i u drugim stvarima ništa ne može zamijeniti doživljaj koji dobiješ kad dođeš.
Svatko ima svoju sudbinu i u skladu s njom doživljava i proživljava sve ono što mu je namijenjeno.

Mislim da je drugi dan seminara u lokalnoj crkvi bio organiziran koncert sopran+klavir.Nisam znao da će pjevati Florance(valjda se tako piše) iz Aikido društva Zagreb a svirati njena mama koja je došla iz Francuske na odmor.
Sa Florance sam baš radio na treningu prije a upoznali smo se tako što sam joj počeo nešto govoriti na engleskom a ona me prekinula rečenicom “zašto svi misle da sam stranac?!”.
Meni je bilo simpatično kako ona misli da se ne vidi koliko je sa svojom neobičnom internacionalnom pojavom drukčija od “čistih”hrvatica:-).
Florance i njena mama su u punoj crkvi održale koncert sa skladbama više autora.Na kraju su dobile ovacije a ljudi su iz crkve izašli dobro raspoloženi.
Oni koji se više razumiju u glazbu(npr.Danijela) su rekli da Florance odlično pjeva a meni je jednako bilo impresivno što je svaku od skladbi ukratko tečno najavila i opisala na čak četiri jezika!.
Drugi dan sam ih sreo na popodnevnoj siesti u kampu pa sam pitao Florance što radi i tako.To mi je bila ujedno i zlatna lekcija da ne sudim ljude prema tome kako izgledaju a još manje po tome kako rade aikido.

Jednu od večeri su nam Marijan,Vedran i Marko prezentirali dvd sa dječjeg seminara koji se u 6mj.održao na Korani i iako sam od Vedrana već dobio neke informacije o tome kako im je tamo bilo nisam se nadao da će me prezentacija tog dvd-a toliko dirnuti.
Na filmu se jasno moglo vidjeti koliko su djeca tamo korisno provodila vrijeme u igri,druženju,radu i aikidu zahvaljujući kome je sve to bilo skladno i povezano.Voditelji seminara(i sami oduševljeni tim danima) su nakraju dobili pljesak a meni je gledajući tu iskrenost djece ostala nada u svjetliju budućnost ovoga svijeta.

Hit ovog Velebita su svakako bile Kraš napolitanke koje sam u zadnji čas strpao u torbu sa hranom.
Poslije sam vidio da nisam jedini jer su to isto napravili i neki drugi.Napolitankama su se veselili svi,čak i tradicionalno “hladni”sjeverni njemci sa kojima sam jednog jutra za doručkom probio razlike nudeći napolitanke.Jedne se večeri spontano dogodio napolitanka party kad je Danijel odjurio u auto po zadnji paket.Uz kakao i spojene stolove na kojem su se uz puližane još našli sisčani,slovenci,zagrepčani i labinjani je bilo veselo i slatko da se čak i sensei nakratko pridružio zabavi.

Taj naš sensei je stvarno neobičan lik.pojavi se kad hoće,priča ako mu se priča,šuti ako mu se šuti.Za konobarice na Velebitu on je bio samo japanac.Bilo je strašno smješno kad je jedna pitala drugu”što japanac pije?”.
Za nas je više od japanca jer nas uči što je a što nije,kako je bilo i zašto je bilo tako a ne onako i što će biti i zašto bi bilo ovako kad može onako.
Na tatamiju je sensei kako je jednom rekao Vili Matula jedan od najboljih performera današnjice.
Od odgoja djece,preko ekonomsko socijalnih i političkih prilika današnjice,od Japana do Afrike,religija ili znanost,aikido,box ili ples,kompjutori,odnosi,hrana,sex,ljubav,glazba,njemu ništa nije strano i sve gleda i preispituje.
Zašto ukemi u aikidu pada,kako se Toheijeva 4 principa ipak mogu koristiti ali kao tehnike,atemi da ili ne,meditacija,koji je smisao bokken kata,što je to privatna a što javna tehnika,zašto je otvoreno a zašto zatvoreno,u čemu je razlika između aikida i ostalih vještina,tko je kad,kako i zašto pogrešno interpretirao aikido,koji je smisao umjetnosti,što znači voljeti sebe,zašto je totalna percepcija važna,zbog čega i kad se radi koja tehnika,kako to da se japanci ne ljube u usta i tko zna što sve taj genijalni “japanac” može ispričati i pokazati u pet dana.

Dobroslav,Marijan i ostali vrijedni članovi ADZ su stvarno dali sve od sebe da ovaj seminar uspije.Meni se svidjelo kako su malim detaljima razveselili druge.Primjerice sa gomilom besplatnih lubenica ili poklonima za sve na kraju seminara.
Marijan je još imao i tu uvijek nezahvalnu ulogu da stalno nešto najavljuje.To i nije uvijek lako(kao kad je na kraju jednog treninga trebao reći da sve hakame trebaju počistiti tatami;-)).
Moglo ga se vidjeti svuda,na plesnom podiju,kao fotografa,domaćina u svojoj kući,instruktora koji pokazuje tantodori,prava “Katica za sve”.Još nas je uz sve to treći dan vodio na planinarenje.Nisam siguran na koji smo se vrh popeli ali bilo je prekrasno doći gore i sa jedne strane gledati more a sa druge Velebit.Na takvim se mjestima uvijek podsjetim kako je let čovjeku prirodna stvar samo se još ne može sjetiti kako a sloboda njegov konačni plan;-).

Marijanova suprotnost Dobroslav je uz druge stvari vodu sa svoje strane držao vodeći svoje jutarnje meditacije.
Tko je želio mogao je u rane jutarnje sate mirno kontemplirati uz zvuke gonga i drvenih štapića.
Taj je mali ritual ujedno bio i pravi uvod za vihor zvan misogi disanje koji je išao iza toga.
Imali smo sreće da su nam misogi vodili Beppe(7dan),Joachim(4dan) i Aleš(3dan) koji su se svaki na svoj način potrudili objasniti kako se misogi ceremonija pravilno izvodi.
U Alešovom slučaju misogi prerasta u svojevrsno razbijanje svih barijera “pristojnog ponašanja”;-).

Ovaj intenzivni seminar je gotov.Bilo je tu još puno toga,tko bi sve mogao napisati imao bi materijal za cijelu knjigu.Ne znam što se sve drugima događalo,koliko je tko naučio i piva popio,dali je išao plivati u >Karlobag ili je spavao u sobi nije moja stvar.
Bilo je lijepo na neki način osjetiti povezanost sa različitim ljudima,njihovim navikama i običajima življenja.
R

I ove je godine održan proljetni seminar sa sensei Marijanom. Kao i na svakom seminaru, radilo se puno i intenzivno a formalna tema bila je ryotedori tsuzuki waza. Sedam tehnika, sedam poligona za komunikaciju sa svojim partnerom (u datom trenutku) ali i sa samim sobom. Te na samom kraju i cijela tsuzuki waza kao osmi poligon za ista pitanja. Sa i bez odgovora, kako se već uzme


Dolazim u napast da pišem o tehnikama u okviru zadane tsuzukiwaze. Ali nekako mi je to suvišno. Detalji pojedine tehnike dolaze sa iskustvom sigurno, naravno i kroz senseia u datom trenutku / dojou. Ono što je možda interesantnije je recimo ideja seminara kao takvog. Svatko ima svoje viđenje i ideju zašto dolazi, od toga da se “uči aikido” do jednostavnog druženja u ugodnoj okolini. Ovo drugo nije uopće zanemarivo u ovoj opakoj svakodnevnici. Načelno je svima jasno da odlascima na seminare napredujemo/rastemo, ali koji je to proces koji to omogućava?


Po vlastitom iskustvu, puno se na seminarima radi, vrlo je intenzivno i zgusnuto to “znanje” koje se prenosi i usvaja. Međutim, jednako intenzivni znaju biti i uobičajeni dani u životu, van aikido seminara. I u svakodnevnici pa i nakon seminara, pitanje je koliko smo svjesni dobrobiti koje smo pokupili tim novim iskustvom. Ja se recimo živo sjećam tehnika nakon seminara cca tjedan do dva. Nakon toga crna rupa i ništavilo. Na neki način kao da je to u kontradikciji sa idejom učenja na seminaru. Pa što je to onda što nas ovdje čini tako sretnima i ispunjenima? A “ispunjeni i sretni” mi se čini da je univerzalno iskustvo koje polaznici imaju. Čisto anegdote radi, neki od polaznika su našeg senseia već pitali kada će biti slike na stranici, da se mogu barem na trenutak vratiti u seminar i to iskustvo


Najbolji odgovor koji mogu ponuditi je da ne učimo toliko aikido koliko učimo o sebi. To je ono iskustvo kada umorno sjedneš nakon neke tehnike i misliš da si sve krivo napravio i da ti je dosta svega. Ali onda se digneš i napraviš još. Ili pak, iskustvo da si nešto super odradio pa se ideš odmoriti prije nego navališ na nešto novo. Pa iskustvo kada primjetiš kako svi oko tebe rade bolje i pomalo si zavidan. Ili pak iskustvo kada skužiš da radiš super i da ti drugi nisu ni do koljena (dobro, ovo sam izmislio ). Nekako to sve ide svojim smjerom, ali u skladu sa tekućim stanjem i svjesnošću, mislim da je to iskustvo učenja o samom sebi jedino što realno ima taj efekt zadovoljstva. Kao da tijelo i um dobiju svoju godišnju dozu ića i pića koje život znači (opet ja sa bakanalijama!) i onda od toga se živi dalje neko vrijeme.


To nešto neuhvatljivo i nemjerljivo je možda jedini pravi “poklon”. I čini mi se da ga poklanjamo sami sebi Ne zaboravljam pri tome senseia Marijana (ili bilo koga tko vodi seminar/trening), to su ljudi koji služe kao katalizatori. Tu su da otvore neke nove kanale, da ponude nešto drugačije, da nas dovedu u situaciju u kojoj se možemo početi otvarati sami prema sebi pa samim time i prema drugima oko nas. I onda to iskustvo možemo i ponijeti sa sobom u stvarni život. Nekako mi se čini da je baš to ideja, ne mogu si recimo zamisliti da nosim cijeli dan sa sobom katate dori tenkan ili pak munatszuki ikkyo, čine mi se preteškima


Nakon lamentacije o procesu seminara, isprike onima koji su htjeli čuti više o ryotedori tsuzuki wazi, ali eto, dođite na neki od sljedećih seminara pa iskusite priču i sami, možda vaša leđa vole tenkan i ikkyo


I za kraj, da ispunimo želju aikidokama kojima seminar život znači, eto nešto sličica sa polaganja i samog seminara. Ima zanimljivih i smješnih trenutaka, veliko hvala našem Danijelu koji je stručnim okom i objektivom uspio uhvatiti tu nit vodilju i tu sreću i zadovoljstvo. Na kraju, mogu samo reći: odabrao Đelo Hadžiselimović, sinkronizirao Ruben Albahari, režija Marijan Kudrna, producent Robert Božac, produkcija Aikido Klub Pula 2010

Samom je seminaru je ove godine prethodilo i niz polaganja, od Shokyu-a do 2. kyu-a. To je veliki odmak od uobičajene prakse da se polaganja odrade na kraju seminara, međutim, to je iskustvo donijelo jednu neočekivanu svježinu. Obzirom da smo krenuli u 8 uvečer te daje netom završio period uskršnjih bakanalija, nekako mi se činilo da će neumjerenost u iću i piću i taj kasni termin donijeti sa sobom i određenu tromost, a tome bi pridonijelo i proljetno buđenje prirode koje se začudo većinom pretvara u proljetno uspavljivanje ljudi.

Meuđutim, sve je to nekako prošlo sasvim drugačije. Možda je trik u aikidu, možda u energiji koju sensei budi u nama, a možda su i u šumi, tko bi ga znao. O samoj kvaliteti polagača je teško govoriti (i sam spadam u tu grupu), objektivne ocjene ionako ne postoje u ovoj disciplini. Mogu ipak pričati o osobnom doživljaju i nekim detaljima koji su se meni učinili interesantnima:

• glas
• maai prije, u toku i nakon tehnike
• protekcija
• ritam i elegancija
• lagani push
• umjetničko djelo

Glas bi bio zajednički nazivnik za aikido vježbe. Neznam kako to pametnije nazvati, ali nekako mi se čini da ako je već sve u aikidu povezano dahom, onda je taj glas nešto što taj dah otkriva u aikido vježbama. Interesantno je slušati varijacije u glasovima, od tihih, gotovo plahih do vrlo snažnih verzija (nisu uvijek nužno ženski ili muški na ekstremima). U jednom mi se trenutku učinilo da bi samo slušanjem sensei mogao znati tko je u kakvom stanju i tko kako “diše” dok radi aikido vježbe.

Podsjetilo me svakako na misogi (zar i ritam aikido vježbi nije misogi ritam?) ali i na vježbe za glumce koje smo radili na treninzima. Vježbe za glumce su se sastojale iz neke okrljaštene metode ali dovoljne da ljudi osjete što znači naći svoj glas i kako ga održati kad se nalaziš ispred publike. Iz nekog razloga je taj glas izostao, kao da se zaustavljao na rubovima percepcije vlastitog tijela umjesto da se razlije po dvorani i po “gledaocima” kao recimo zelena želatina koju klinci vole papati (eto mene opet na bakanalijama). Mislim da bi to mogla biti jedna od tema za neke od budućih treninga.

Maai je bio često spominjani pojam. Puno je Marijan ukazivao na potrebu da se održi ispravna distanca sa partnerom, s time da je u priču uveo i pojam vremena a ne samo prostora. Maai naime se odnosi i na odnos unutar i nakon tehnike, a ne samo prije, kako ga često doživljavamo. Ideja je ona stara, aikido počinje ulaskom u dvoranu i završava izlaskom, maai je potreba cijelo to vrijeme. Možemo to lako proširiti i na cijeli život, ali to bi već prešlo granice ovog teksta. U tsuzukiwazi ili seriji tehnika kod polaganja (u čemu je uopće razlika?), to znači da se maai može i treba preispitivati tijekom cijelog izvođenja, u bilo kojem trenutku. Tako postoji recimo:

• odnos kod postavljanja naspram ukemija, distanca koja nageu omogućuje smireno funkcioniranje, a ukeu ne otežava (predaleko znači da ukemi dolazi ili prebrzo ili preumorno)
• odnos kada ukemi dolazi, to bi bilo odgovor na pitanje “u kojem trenutku počinje tehnika?” i koji nije uopće jednostavan, pogotovo kod kokyunage tehnika
• zatim odnos sa ukemijem za vrijeme tehnike, dali se odnos gubi bespotrebnim udaljavanjem ili smo pak preblizu pa tehnika i ne može funkcionirati, dali uke može pratiti nagea i dali ga nage vodi ili sili
• te na kraju i odnos sa ukeom nakon tehnike, onaj mali “touch” koji razlikuje dobro jelo od vrhunskoga doživljaja (opet ja na bakanalijama!!!)

Maai se manifestira na mnogo načina, svakako je ova serija polaganja p(r)obudila to pitanje, vidjet ćemo kamo će nas to odvesti.

Protekcija. Naizgled je sve jasno, osim što naravno nije U mnogome je bitno da se razmišlja o tom aspektu aikida. Aikido je ipak borilačka vještina, pa nebi trebalo bježati od te ideje. Naravno, kao i u svim ostalim aspektima, traži se nenasilno rješenje, ali mi i dalje nije jasno na koji način. Neki put je to vrlo jasno, npr. kada uke može bez problema zabiti nož u leđa nagea (Katate Kosadori Kirikaeshi) onda to znači da se radi u najmanju ruku neoprezno. Mislim da je ovo usko vezano za maai, ali eto, sigurno se o tome može razmišljati i na ovaj, ograničeniji način. Tema za rad!

Jedan aspekt sensei Marijan ipak nije spominjao kao takav, ali je naš sensei Robi itekako o njemu razmišljao. Radi se o eleganciji i ritmu. Neznam otkuda bi počeo. Možda ipak od početka. Vjerujem da sve to ima veze sa dahom, glasom kako sam ga nazvao. Elegancija dolazi i od razumijevanja svih aspekata aikida, ali po meni, posebno od načina na koji se koristi dah. Kada bi morao opisati neku tehniku a da ne mogu koristiti riječi, mislim da bi samo pokret bio manjkav. S druge strane, kada bi je opisao samo dahom, čini mi se da bi puno više bilo jasno. Ovo je, barem meni, najteži aspekt aikida. To je jedan dio aikida za koji znam da dolazi kroz ki i aikido vježbe, posebno kroz misogi, ali pored svog truda, moram priznati da ga najmanje razumijem a najviše osjećam (odnosno pomanjkanje daha ). I ako smijem primjetiti, čini mi se da se najbolje osjeti dok se sa osmjehom radi aikido, kao uke ili kao nage, potpuno svejedno. Vidjet ćemo što će sensei reći na to (ako uopće)!

Na kraju, osim komentara na tehnički dio priče, sensei je svakome dao i svoj “osobni” komentar. Namjerno se izbjegava termin “presuda” ili “ocjena” jer i samo polaganje jest neka vrsta suradnje. Kako je i sam naglasio, došlo je vrijeme da se ljudima počnu naglašavati propusti. To nisu greške u onom klasičnom akademskom smislu, već prije potreba da se ulaže u znanje jer na višim kyuovima će se tražiti sve više i više. Možda je najbitnije da se konstantno probijaju granice vlastitih mogućnosti/ograničenja. Stoga je ovaj put sensei bio ponešto stroži nego kako smo navikli, ali svakako fer i svakako korektan. Nadam se će se taj komentar shvatiti na ispravan i motivirajući način odnosno kao jedan mali push u pravom smjeru. A k tome, klub slavi i svojih 5 godina pa je možda i došao trenutak da svi zajedno odrastemo, ili barem malo narastemo

Sve u svemu, puno se više traži od aikidoka od puke demonstracije tehnika. Traži se razumijevanje svih aspekata samih tehnika ali i vlastitog smisla u cijeloj toj priči. Valjda je to vezano uz definiciju vlastite filozofije, o čemu sensei Yoshigasaki voli pričati. Sve bi to trebalo biti vidljivo u jednom polaganju, kako hitori tako i kumi waza. Zato se valjda i kaže da je polaganje ustvari jedno umjetničko djelo, tehnika je slučajno aikido, a medij jesmo mi sami i naš partner (ili partneri).

Kao možda najbitnije iskustvo, pokazalo se da bez obzira na kasni termin (završili smo oko 23) i na činjenicu da je bio radni dan (Petak, kraj tjedna), polaganje prije seminara je pozitivno utjecalo na cijeli seminar. Možda jer smo osjetili ipak neki pritisak, koji je riješen i time nije opterećivao seminar, a možda je i taj push učinio svoje već sutradan. Ostaje da provjerimo i sljedeći put pa ćemo biti svi zajedno pametniji.

Djeca poznaju jednu jednostavnu ali životno bitnu igru: kamen, papir, škare (rock, paper, scissors). U toj igri, škare režu papir (a > b), papir pokriva kamen (b > c) ali nije istina da su škare jače od kamena već upravo obratno, škare ne mogu prerezati kamen.

To je život i životno važna igra. Odnosi nikada nisu jednostavni niti jednosmjerni i odnos jednog para ne može opisati neki drugi odnos. Stoga se svaki novi odnos ili situacija treba gledati novim, svježim očima odnosno imaginacijom.

Biti bolji od drugih je opcija koju promoviraju sportovi i države. Takav je način dobar za stjecanje materijalnih dobara i to odgovara mehaničkom pogledu naživot.

Ustvari, puno je bitnije mjeriti se samo prema sebi. Dobro je danas biti bolji nego juče. Iako ni sam napredak nije bitan koliko ideja da se uspoređujemo samo sami sa sobom.  Ovo je način na koji žive umjetnici.

Aikido dijeli isti takav princip kao i umjetnost.  Stoga i naziv Martial Art. To se manifestira kroz ukea. Na taj se način ne vježba tehnika protiv tehnike već postoji partner koji radi sa kijem.

Pogrešna je ustvari sama fraza koja odražava nerazumijevanje razlike imaginacije i mišljenja. Imaginacija je neograničena dok je istovremeno moguće imati samo jednu misao aktivnom. Ta jedna misao u obliku odluke često prethodi nekoj akciji pa se griješi i sa idejom da odluka dolazi iz misli. Odluka i mišljenje su posljedice imaginacije.

Mišljenje i odlučivanje kako se uobičajeno shvaćaju dovode do planiranja. Planiraju recimo države. Nezgoda planiranja je da stvarna situacija u nekoj budućnosti vrlo vjerojatno ne odgovara planiranoj. Države taj problem rješavaju na način da sve što nije po planu tretiraju kao problem. Tako su i ljudi koji se ne uklapaju u plan proglašeni teroristima.

Za ljude takav način držanja plana je usvari jedan oblik borbe i prisiljavanja situacije svom planu. Ako se Aikido tehnike uvježbavaju kao odbrana od napada to znači da se unaprijed planira raditi neku tehniku kao odgovor na napad. Tu se krije put prema nasilju (dark side of the force) jer jedino nasilje može osigurati da plan uspije odnosno da se tehnika napravi po planu.

Stoga, kada napad stigne, ideja je ne opirati se već u potpunosti opustiti i voditi ukea stvaranjem nove situacije. Ako nage počinje napad, onda je to “mekani napad” ali i dalje je napad. Uke uvijek treba instancirati napad a nage samo vodi i mijenja situaciju ne pružajući otpor.

Kao i uvijek, priča kreće iz prošlosti. Do nedavno je društvo bilo obasuto priručnicima koji su objašnjavali kako nešto napraviti ili naučiti u samo deset dana (vremenski raspon je po mom sjećanju išao od nekih sedam pa do mjesec dana, nebitno). Te su knjige proizašle iz jednog načina (ne)razmišljanja u kojem su ljudi navikli misliti o tome „kako“ nešto činiti umjesto o „što“ činiti. Možda je razlog tome i to što je o „kako“ puno lakše misliti nego o „što“.

Razlika između ta dva pojma je ustvari vrlo suptilna. Kad je aktualna ideja „kako“, ona povezuje sve pojedine akcije potrebne da se nešto obavi u jednu svrhu, jedan unaprijed zadani cilj. Nasuprot tome,ideja  „što“ to ne radi pa je moguće i potrebno obratiti punu pažnju na svaku pojedinu akciju – da se ista obavi kvalitetno. Cilj je ipak sekundaran. Ustvari, na neki način i ne postoji!

U Zen tradiciji, a i u drugim svjetonazorima, to se opisuje kao ideja „biti tu i sada“. Moć sadašnjeg trenutka je još jedna interpretacija koju sam nedavno čuo.  Na taj način žive životinje ili mala djeca, upravo zato što ne razmišljaju o budućnosti odnosno nema unaprijed zadanih ciljeva (lov za hranom ili nova igračka ipak ne spadaju u izuzetke).

Kako odrasli ljudi ipak moraju staviti i budućnost u perspektivu svojih života, ostaje pitanje na koji način to ostvariti a da se zadrži ideja „što“ i kvaliteta koju ona prirodno donosi. Odgovor na to pitanje leži u riječi iz naslova. Imaginacija.

Imaginacija znači da je moguće na osnovu prošlosti, sadašnjosti i iskustva zamisliti jednu ili više mogućih situacija u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Zamisliti se može čak i nešto „van okvira“ (thinking out of the box) jer nismo ograničeni ničime osim sami sobom. Te zamišljene situacije ne ometaju obavljanje pojedinih akcija tu i sada. Tako se možemo baviti svakom tom akcijom sa potpunom pažnjom.

Najljepše je to što potpuna pažnja za svaku akciju čini njihov niz harmoničnim. Time dobivamo harmoniju i životni ritam koji je u skladu sa imaginacijom. Imaginacije se naravno i mijenja, ovisno o datom trenutku i situaciji. Promjena imaginacije se tada doživljava kao integralni dio svih akcija a ne kao nešto čemu se treba opirati.

Nove tsuzukiwaze su upravo i osmišljene sa tim ciljem, nisu samo lijepe već i logične i vođene određenom imaginacijom. Upravo ta zadana imaginacija je ono što nam omogućuje da se tsuzukiwaza radi harmonično. Pri tome naravno treba razumijevati tu imaginaciju i ispravno maštati kad dođe vrijeme. Upravo na taj način, osvještavanjem imaginacije je vođen i ovaj seminar.

Za imaginaciju treba razumijeti prošlost. To se odnosi na prošlost svega a pogotovo svog života. Pri tome je potrebno uzeti u obzir i da je službena interpretacija povijesti samo nečija imaginacija. Time se razvija sposobnost preciznog razmišljanja (imaginacija) o budućnosti, što zovemo mudrost.

Eto, i ove je godine završio još jedan seminar na Velebitu. Kao i svake godine bilo je pregršt ljudi, novih informacija, novih situacija, zezancija i svega što vjerojatno čini ovaj kamp zanimljivim. Internacionalan kao i uvijek, jezik sporazumijevanja je bio Aikido, a ponekad i samo ruke i noge, ovisno i sofisticiranosti i stanju uma (i štumiga) partnera u komunikaciji

Štrudle ove godine nažalost samo od jabuke ali i to je bilo dovoljno da izazove nestrpljive redove nakon jutarnjeg čišćenja i meditacije. Količina informacija naravno ogromna, a svemu ćete nadam se čitati u člancima koji sljede. Ostale nepodopštine i dogodovštine su jednostavno neispričive. Nadam se da će slike, koliko toliko opisati događaje.

Još jedan seminar je za nama. Opet hrpa ljudi, druženje u izvrsnoj organizaciji Aikida društva Zagreb i nadasve ljepo vrijeme

Od tema, sve poznato i ponovo na ponešto nov i svakako drugačiji način. Izgleda da je nova interpretacija modus operandi svih senseia Pretpostavljam da je sljedeći korak improvizacija, možda na onaj način na koji Jazz muzičari to rade. Da ne bude zabune, improvizacija ne znači “petljanje” već vrlo smisleno i znanjem potkovano iskustvo. Barem u muzici to znači da sudionici jako dobro za početak sviraju svoj instrument. Dalje, znaju čitati note i time govore isti jezik. A na kraju (preskočio sam puno međufaza), poznati su im i odnosi između zvukova, akorda, harmonija i sve u svemu to pomalo počne ličiti na matematiku Odnosno barem bi tako bilo kada nebi bilo i osjećaja. To je najbitniji faktor od svih, opustiti se i pustiti osjećajima da plove vodama znanja.

Aikido sasvim sigurno izgleda tako na nekom kvalitetnom nivou. A dok se taj nivo ne dostigne radom, ostaje razmišljanje na tu temu i veliki rad na osnovama. A ovo oko muzike, prepustimo muzičarima

Tako je i ovaj seminar bio prepun osnova, kako za početnike tako i za naprednije aikidoke. Jedna od prvih je svakako vizualizacija i percepcija u “jednostavnom” testu stajanja. Nova interpretacija kaže da je dobro zamisliti da držite zidove prostorije, pa onda i susjedne prostorije u rukama. Jučer na treningu smo probali i “hvatanje” za strop, interesantno je da taj pokret daje najbrže kvalitetu. Međutim kako se ide prema pozi sa rukama uz tijelo, kao da se sve rastopi. Ideju svakako preporučam probati u sve tri pozicije, interesantno je kako se osjeti izostanak “borbe” sa testom.

Preciznost i bez boli je nekako bila parola seminara. Te je fraze sensei ponavljao jako često. A isto tako često bi te izjave popratio pojašnjenjem da ako ukemi osjeti bol, tada se on mijenja pa samim time i tehnika. Posljedica je da tehniku ne možete odraditi ako ukemi osjeti bol. A da nebi bilo boli, treba biti jako precizan

Zanimljivo je bilo i pojašnjenje ikkyo principa. Isti je objašnjen kao “kontrola lakta”. I onda se ikkyo može odraditi i sa prstima, bez hvatanja ruke ukemija. K tome, da bi ikkyo tekao bez boli ili pritiska, u zadnjoj fazi kada ukemija treba spustiti, ukemija se može povrsti u za njega slobodni smjer kretanja, a to je u smjeru koji pokazuje njegova ruka. Kad se ukemi tako pokrene, onda ga je lako nježno spustiti.

U nekoliko navrata, radilo se i na principu “gore, dolje, gore”, odnosno “voda, vatra, voda”. Kad si razmislim o tim riječima i o tome što znače, nekako je druga fraza prirodnija i to zato jer prirodni elementi opisuju i energiju koju nose, dok smjerovi gore i dolje to u sebi nemaju pa ustvari nage nebi time znao kako da se ponaša. Princip je ljepo vidlji u tehnici Munatsuki Zemponage. U toj tehnici, nage primi ruku ukemija i umjesto da ga navlači, dovoljno je odraditi vodu i vatru u odgovarajućem tempu i ukemi prirodno pada, bez trzavica i problema. Ikkyo je opet prisutan, ali i bitno pojednostavljen, ukemija se vodi i kontrolira za lakat ili nadlakticu, i to je dovoljno. Tempo je također ključna riječ. Ritam i pravovremenost, ustvari opet nas to vraća na preciznost sa početka priče.

Znam da nisam ništa pojasnio već samo (nadam se) otvorio niz pitanja. Ali to i je smisao cijele priče, postaviti si pitanja i onda ih odgovarati. Sam odgovor možda i nije toliko bitan, on po meni dolazi kao šlag na kraju i zove se improvizacija

(Fotke preuzete sa stranica Aikido Društva Zagreb)