Tema seminara bile su Aikido osnove. Od ki disanja, preko ki vježbi do aikido vježbi i nekih tehnika koje se rade na početku vježbanja. No, iako zvuči kao nešto što bi trebalo biti “poznato”, kao i uvijek Marijan je donio pregršt novih informacija i osjećaja u cijelu priču, pokazuje se još jednom da Aikido živi punim plućima – slično kao i svi sudionici seminara.

Ovo što sljedi je par natuknica na teme koje su nekako najviše ostale u sjećanju. Valjalo bi ih promatrati i čitati kao kratke crtice (gotovo karikature – obzirom na moju sposobnost prihvaćanja svih novosti) koje mogu biti samo teme za razradu i vježbanje. Pa eto, krećemo

Ki disanje

Ukratko, trebamo svi postati trbušne plesačice! Prije nego si počnete zamišljati neke čudne slike (koje bi vjerojatno uzrokovale trajna oštećenja rožnice), radi se ustvari o vještini tih plesačica da kontrolirano pomiču pojedine mišiće trbuha. Ki disanje bi trebalo imati sličan efekt na dijafragmu.

Pokušali smo svi disati na način da dišemo samo recimo prednjim, pa samo stražnjim dijelom (leđima) pa bokovima (čak i svaki za sebe je vjerojatno OK). Ideja je da se tim ciljanim pokretima pokuša “napuniti zrakom” donji dio trbuha. I prije se spominjala boca koja se puni vinom/vodom (po vlastitim preferencama), ali ovo mi je promjenilo način razmišljanja o tome. I stvarno, desi se jedan bitan pomak, ono disanje “ispod” je postalo nešto novo.

Vježbati se može na način da vas partner primi za recimo samo trbuh, pa samo za bokove, pa samo za leđa a pri tome vi pokušate disati samo tim “označenim” dijelom tijela.

I možda bitna napomena, Marijan kaže da bi bilo dobro svaki udah odraditi kao da je prvi. Svaki put ispočetka. Možda je to način da se odvoji iskustvo udaha i izdaha od “povijesti” krivih pokušaja. Vrijedi probati.

Ki vježbe

Od nekoliko bitnih detalja, ponavljaju se motivi kao “nepokretan um”, “maksimalni pokret uz maksimalnu kvalitetu”, “održavanje prostora” i slično. Sve su to poznate rečenice koje smo čuli puno puta, a ljepota vježbanja je pretpostavljam i u tome što je interpretacija svakod od njih svaki put drugačija.

Druga ki vježba: linija glave i kičme moraju biti jedno, kao da nemamo vrata. Donji dio tijela nebi smio promjeniti kvalitetu sa pokretom gornjeg dijela. Nepokretan um ili recimo držanje prostora očituje se u tome da iako je pokret prisutan, tijelo je opušteno i ne mijenja svoje osobno iskustvo tog pokreta pa je samim time i nepokretno spram vanjskih utjecaja (testovi).

Aikido vježbe

Udefuri waza, veliki pokret svog prostora iznad glave dolje i samim time i nazad prema partneru. Interesantno je vježbanje sa “cimanjem”, gdje treba ostati kvalitetan i ne trzati se dok vas partner testira (čak i tako da napravi kao da će biti test, pa se onda odmakne). Vježbu smo odradili i sa nekoliko partner na testu, sve ih treba jednako pomaknuti kao da je samo jedan ili nijedan.

Ruke idu dosta visoko, moraju tako radi veličine pokreta ali i radi ramena. Cijelu priču sa partnerom i njegovim pokretanjem započinje se preko ramena. Ono je prvi kontakt i ustvari ide gore dolje. U toj kretnji prema dolje ustvari pokreće prostor partnera pa ruke samo dovrše započeto. Pri tome, korektno je ako je kontakt u linijama ramena odnosno lopatice, nadlaktice, podlaktice i prstiju ruke. Interesantno da osim ramena (a i to je upitno) kontakt nije u pregibima ruke odnosno laktu i ručnom zglobu. Opet linije

Bitan dio je i druga ruka. Naime ako se radi samo sa “glavnom” rukom, ne postoji prostor koji bi pomaknuo partnera pa stoga ta druga slobodna ruka održava prisutnim vaš prostor kojim onda ostvarujete kontakt sa partnerom.

Tenkan i udefuri chojaku waza su imale jedan zajednički motiv. Ideja je bila kao da se vježbe rade u mraku te da si stavite fluorescentni marker na čelo i pupak. Kretnje u tim vježbama bi trebale  biti takve da ta dva markera iscrtaju ravne horizontalne linije, dakle nebi trebalo biti nikakvog poskakivanja u tim vježbama. I naravno, kretanja imaju određeni ritam koji treba ispoštovati.

Sayu waza i sayu chojaku waza su posebno prisutne i bitne u počenim tehnikama koje smo kasnije i radili. Kod prve je naglašeno da iako se sve kreće ljevo ili desno, prostor koji to radi se ustvari pomiče gore i dolje. Na taj način iskustvo nepomičnosti prostora između nogu ostaje u skladu sa ki vježbama i idejom nepomičnog uma. Druga vježba je samo ponovila priču sa dva markera ali u novoj formi.

Tehnike

Katate kosa dori kokyunage je doživio jednu finu nadogradnju. Odnosi se najviše na kretanje nogu odnosno pomicanje prostora partnera. Umjesto da se hoda unaokolo (naprijed, nazad, ljevo desno), prostor je pokrenut i to kretanje održavano kroz “otvori” i “zatvori” nogu. Time izvedba postaje značajno skladnija. Nisam uspio shvatiti na koji način se to manifestira u dinamici ali u statici je razlika svakako primjetna. Spuštanje partnera je ustvari spuštanje prostora na način 4. ki vježbe a za kraj se koristi upravo sayu waza. Pri tome, prostor u kojem se partner nalazi nebi trebalo narušavati.

Ostale tehnike i ideje su mi trenutno još uvijek u nekoj magli, pa će to biti sve za ovaj put. Ali tome seminari i služe, da probude neke dijelove uma i tijela i naviknu nas na onu čuvenu “samo promjena stalna jest”. Sve u svemu, opet predivno proveden dan, hvala senseiu Marijanu i Labinjanima i nadam se da će se takvo druženje i ponoviti