I ove je godine održan proljetni seminar sa sensei Marijanom. Kao i na svakom seminaru, radilo se puno i intenzivno a formalna tema bila je ryotedori tsuzuki waza. Sedam tehnika, sedam poligona za komunikaciju sa svojim partnerom (u datom trenutku) ali i sa samim sobom. Te na samom kraju i cijela tsuzuki waza kao osmi poligon za ista pitanja. Sa i bez odgovora, kako se već uzme


Dolazim u napast da pišem o tehnikama u okviru zadane tsuzukiwaze. Ali nekako mi je to suvišno. Detalji pojedine tehnike dolaze sa iskustvom sigurno, naravno i kroz senseia u datom trenutku / dojou. Ono što je možda interesantnije je recimo ideja seminara kao takvog. Svatko ima svoje viđenje i ideju zašto dolazi, od toga da se “uči aikido” do jednostavnog druženja u ugodnoj okolini. Ovo drugo nije uopće zanemarivo u ovoj opakoj svakodnevnici. Načelno je svima jasno da odlascima na seminare napredujemo/rastemo, ali koji je to proces koji to omogućava?


Po vlastitom iskustvu, puno se na seminarima radi, vrlo je intenzivno i zgusnuto to “znanje” koje se prenosi i usvaja. Međutim, jednako intenzivni znaju biti i uobičajeni dani u životu, van aikido seminara. I u svakodnevnici pa i nakon seminara, pitanje je koliko smo svjesni dobrobiti koje smo pokupili tim novim iskustvom. Ja se recimo živo sjećam tehnika nakon seminara cca tjedan do dva. Nakon toga crna rupa i ništavilo. Na neki način kao da je to u kontradikciji sa idejom učenja na seminaru. Pa što je to onda što nas ovdje čini tako sretnima i ispunjenima? A “ispunjeni i sretni” mi se čini da je univerzalno iskustvo koje polaznici imaju. Čisto anegdote radi, neki od polaznika su našeg senseia već pitali kada će biti slike na stranici, da se mogu barem na trenutak vratiti u seminar i to iskustvo


Najbolji odgovor koji mogu ponuditi je da ne učimo toliko aikido koliko učimo o sebi. To je ono iskustvo kada umorno sjedneš nakon neke tehnike i misliš da si sve krivo napravio i da ti je dosta svega. Ali onda se digneš i napraviš još. Ili pak, iskustvo da si nešto super odradio pa se ideš odmoriti prije nego navališ na nešto novo. Pa iskustvo kada primjetiš kako svi oko tebe rade bolje i pomalo si zavidan. Ili pak iskustvo kada skužiš da radiš super i da ti drugi nisu ni do koljena (dobro, ovo sam izmislio ). Nekako to sve ide svojim smjerom, ali u skladu sa tekućim stanjem i svjesnošću, mislim da je to iskustvo učenja o samom sebi jedino što realno ima taj efekt zadovoljstva. Kao da tijelo i um dobiju svoju godišnju dozu ića i pića koje život znači (opet ja sa bakanalijama!) i onda od toga se živi dalje neko vrijeme.


To nešto neuhvatljivo i nemjerljivo je možda jedini pravi “poklon”. I čini mi se da ga poklanjamo sami sebi Ne zaboravljam pri tome senseia Marijana (ili bilo koga tko vodi seminar/trening), to su ljudi koji služe kao katalizatori. Tu su da otvore neke nove kanale, da ponude nešto drugačije, da nas dovedu u situaciju u kojoj se možemo početi otvarati sami prema sebi pa samim time i prema drugima oko nas. I onda to iskustvo možemo i ponijeti sa sobom u stvarni život. Nekako mi se čini da je baš to ideja, ne mogu si recimo zamisliti da nosim cijeli dan sa sobom katate dori tenkan ili pak munatszuki ikkyo, čine mi se preteškima


Nakon lamentacije o procesu seminara, isprike onima koji su htjeli čuti više o ryotedori tsuzuki wazi, ali eto, dođite na neki od sljedećih seminara pa iskusite priču i sami, možda vaša leđa vole tenkan i ikkyo


I za kraj, da ispunimo želju aikidokama kojima seminar život znači, eto nešto sličica sa polaganja i samog seminara. Ima zanimljivih i smješnih trenutaka, veliko hvala našem Danijelu koji je stručnim okom i objektivom uspio uhvatiti tu nit vodilju i tu sreću i zadovoljstvo. Na kraju, mogu samo reći: odabrao Đelo Hadžiselimović, sinkronizirao Ruben Albahari, režija Marijan Kudrna, producent Robert Božac, produkcija Aikido Klub Pula 2010

U sklopu seminara, kao i svake godine (iako osobno mogu posvjedočiti samo za ovu i prošlu), Aikido društvo Zagreb se potrudilo ispuniti svim sudionicima vrijeme i na druge načine osim Aikida. Tako se ove godine  kolektivno otišlo u posjet memorijalnom centru Nikole Tesle u njegovom rodnom gradu Smiljanu. Pored toga, organizirao se i izlet na obližnja brda, a u vlastitom aranžmanu moglo se posjetiti recimo i vrela Gacke. Neka slike govore dalje

Za one koje to interesira, smještaj je također bio zanimljiv kao i uvijek Autokamp, pomalo hladno večerima i toplo preko dana. Ali svakako ugodnije nego u gužvi sa turistima. Ove godine je jedno opako nevrijeme umalo potopilo i odnijelo neke šatore ali sve se ipak održalo na okupu.

Eto, i ove je godine završio još jedan seminar na Velebitu. Kao i svake godine bilo je pregršt ljudi, novih informacija, novih situacija, zezancija i svega što vjerojatno čini ovaj kamp zanimljivim. Internacionalan kao i uvijek, jezik sporazumijevanja je bio Aikido, a ponekad i samo ruke i noge, ovisno i sofisticiranosti i stanju uma (i štumiga) partnera u komunikaciji

Štrudle ove godine nažalost samo od jabuke ali i to je bilo dovoljno da izazove nestrpljive redove nakon jutarnjeg čišćenja i meditacije. Količina informacija naravno ogromna, a svemu ćete nadam se čitati u člancima koji sljede. Ostale nepodopštine i dogodovštine su jednostavno neispričive. Nadam se da će slike, koliko toliko opisati događaje.

Završila je i prva sezona rada u dječijoj grupi. Uporni i nadam se zadovoljni polaznici sa osmjehom su prošli sve elemente potrebne za polaganje 10. kyua. Možda najljepši detalj je bio upravo taj dječiji opušteni osmjeh na kraju, možda zbog Aikida a možda i zbog keksića i druženja na samom kraju ove sezone

Još jedan seminar je za nama. Opet hrpa ljudi, druženje u izvrsnoj organizaciji Aikida društva Zagreb i nadasve ljepo vrijeme

Od tema, sve poznato i ponovo na ponešto nov i svakako drugačiji način. Izgleda da je nova interpretacija modus operandi svih senseia Pretpostavljam da je sljedeći korak improvizacija, možda na onaj način na koji Jazz muzičari to rade. Da ne bude zabune, improvizacija ne znači “petljanje” već vrlo smisleno i znanjem potkovano iskustvo. Barem u muzici to znači da sudionici jako dobro za početak sviraju svoj instrument. Dalje, znaju čitati note i time govore isti jezik. A na kraju (preskočio sam puno međufaza), poznati su im i odnosi između zvukova, akorda, harmonija i sve u svemu to pomalo počne ličiti na matematiku Odnosno barem bi tako bilo kada nebi bilo i osjećaja. To je najbitniji faktor od svih, opustiti se i pustiti osjećajima da plove vodama znanja.

Aikido sasvim sigurno izgleda tako na nekom kvalitetnom nivou. A dok se taj nivo ne dostigne radom, ostaje razmišljanje na tu temu i veliki rad na osnovama. A ovo oko muzike, prepustimo muzičarima

Tako je i ovaj seminar bio prepun osnova, kako za početnike tako i za naprednije aikidoke. Jedna od prvih je svakako vizualizacija i percepcija u “jednostavnom” testu stajanja. Nova interpretacija kaže da je dobro zamisliti da držite zidove prostorije, pa onda i susjedne prostorije u rukama. Jučer na treningu smo probali i “hvatanje” za strop, interesantno je da taj pokret daje najbrže kvalitetu. Međutim kako se ide prema pozi sa rukama uz tijelo, kao da se sve rastopi. Ideju svakako preporučam probati u sve tri pozicije, interesantno je kako se osjeti izostanak “borbe” sa testom.

Preciznost i bez boli je nekako bila parola seminara. Te je fraze sensei ponavljao jako često. A isto tako često bi te izjave popratio pojašnjenjem da ako ukemi osjeti bol, tada se on mijenja pa samim time i tehnika. Posljedica je da tehniku ne možete odraditi ako ukemi osjeti bol. A da nebi bilo boli, treba biti jako precizan

Zanimljivo je bilo i pojašnjenje ikkyo principa. Isti je objašnjen kao “kontrola lakta”. I onda se ikkyo može odraditi i sa prstima, bez hvatanja ruke ukemija. K tome, da bi ikkyo tekao bez boli ili pritiska, u zadnjoj fazi kada ukemija treba spustiti, ukemija se može povrsti u za njega slobodni smjer kretanja, a to je u smjeru koji pokazuje njegova ruka. Kad se ukemi tako pokrene, onda ga je lako nježno spustiti.

U nekoliko navrata, radilo se i na principu “gore, dolje, gore”, odnosno “voda, vatra, voda”. Kad si razmislim o tim riječima i o tome što znače, nekako je druga fraza prirodnija i to zato jer prirodni elementi opisuju i energiju koju nose, dok smjerovi gore i dolje to u sebi nemaju pa ustvari nage nebi time znao kako da se ponaša. Princip je ljepo vidlji u tehnici Munatsuki Zemponage. U toj tehnici, nage primi ruku ukemija i umjesto da ga navlači, dovoljno je odraditi vodu i vatru u odgovarajućem tempu i ukemi prirodno pada, bez trzavica i problema. Ikkyo je opet prisutan, ali i bitno pojednostavljen, ukemija se vodi i kontrolira za lakat ili nadlakticu, i to je dovoljno. Tempo je također ključna riječ. Ritam i pravovremenost, ustvari opet nas to vraća na preciznost sa početka priče.

Znam da nisam ništa pojasnio već samo (nadam se) otvorio niz pitanja. Ali to i je smisao cijele priče, postaviti si pitanja i onda ih odgovarati. Sam odgovor možda i nije toliko bitan, on po meni dolazi kao šlag na kraju i zove se improvizacija

(Fotke preuzete sa stranica Aikido Društva Zagreb)