U sklopu seminara, kao i svake godine (iako osobno mogu posvjedočiti samo za ovu i prošlu), Aikido društvo Zagreb se potrudilo ispuniti svim sudionicima vrijeme i na druge načine osim Aikida. Tako se ove godine  kolektivno otišlo u posjet memorijalnom centru Nikole Tesle u njegovom rodnom gradu Smiljanu. Pored toga, organizirao se i izlet na obližnja brda, a u vlastitom aranžmanu moglo se posjetiti recimo i vrela Gacke. Neka slike govore dalje

Za one koje to interesira, smještaj je također bio zanimljiv kao i uvijek Autokamp, pomalo hladno večerima i toplo preko dana. Ali svakako ugodnije nego u gužvi sa turistima. Ove godine je jedno opako nevrijeme umalo potopilo i odnijelo neke šatore ali sve se ipak održalo na okupu.

Eto, i ove je godine završio još jedan seminar na Velebitu. Kao i svake godine bilo je pregršt ljudi, novih informacija, novih situacija, zezancija i svega što vjerojatno čini ovaj kamp zanimljivim. Internacionalan kao i uvijek, jezik sporazumijevanja je bio Aikido, a ponekad i samo ruke i noge, ovisno i sofisticiranosti i stanju uma (i štumiga) partnera u komunikaciji

Štrudle ove godine nažalost samo od jabuke ali i to je bilo dovoljno da izazove nestrpljive redove nakon jutarnjeg čišćenja i meditacije. Količina informacija naravno ogromna, a svemu ćete nadam se čitati u člancima koji sljede. Ostale nepodopštine i dogodovštine su jednostavno neispričive. Nadam se da će slike, koliko toliko opisati događaje.

Završila je i prva sezona rada u dječijoj grupi. Uporni i nadam se zadovoljni polaznici sa osmjehom su prošli sve elemente potrebne za polaganje 10. kyua. Možda najljepši detalj je bio upravo taj dječiji opušteni osmjeh na kraju, možda zbog Aikida a možda i zbog keksića i druženja na samom kraju ove sezone

Još jedan seminar je za nama. Opet hrpa ljudi, druženje u izvrsnoj organizaciji Aikida društva Zagreb i nadasve ljepo vrijeme

Od tema, sve poznato i ponovo na ponešto nov i svakako drugačiji način. Izgleda da je nova interpretacija modus operandi svih senseia Pretpostavljam da je sljedeći korak improvizacija, možda na onaj način na koji Jazz muzičari to rade. Da ne bude zabune, improvizacija ne znači “petljanje” već vrlo smisleno i znanjem potkovano iskustvo. Barem u muzici to znači da sudionici jako dobro za početak sviraju svoj instrument. Dalje, znaju čitati note i time govore isti jezik. A na kraju (preskočio sam puno međufaza), poznati su im i odnosi između zvukova, akorda, harmonija i sve u svemu to pomalo počne ličiti na matematiku Odnosno barem bi tako bilo kada nebi bilo i osjećaja. To je najbitniji faktor od svih, opustiti se i pustiti osjećajima da plove vodama znanja.

Aikido sasvim sigurno izgleda tako na nekom kvalitetnom nivou. A dok se taj nivo ne dostigne radom, ostaje razmišljanje na tu temu i veliki rad na osnovama. A ovo oko muzike, prepustimo muzičarima

Tako je i ovaj seminar bio prepun osnova, kako za početnike tako i za naprednije aikidoke. Jedna od prvih je svakako vizualizacija i percepcija u “jednostavnom” testu stajanja. Nova interpretacija kaže da je dobro zamisliti da držite zidove prostorije, pa onda i susjedne prostorije u rukama. Jučer na treningu smo probali i “hvatanje” za strop, interesantno je da taj pokret daje najbrže kvalitetu. Međutim kako se ide prema pozi sa rukama uz tijelo, kao da se sve rastopi. Ideju svakako preporučam probati u sve tri pozicije, interesantno je kako se osjeti izostanak “borbe” sa testom.

Preciznost i bez boli je nekako bila parola seminara. Te je fraze sensei ponavljao jako često. A isto tako često bi te izjave popratio pojašnjenjem da ako ukemi osjeti bol, tada se on mijenja pa samim time i tehnika. Posljedica je da tehniku ne možete odraditi ako ukemi osjeti bol. A da nebi bilo boli, treba biti jako precizan

Zanimljivo je bilo i pojašnjenje ikkyo principa. Isti je objašnjen kao “kontrola lakta”. I onda se ikkyo može odraditi i sa prstima, bez hvatanja ruke ukemija. K tome, da bi ikkyo tekao bez boli ili pritiska, u zadnjoj fazi kada ukemija treba spustiti, ukemija se može povrsti u za njega slobodni smjer kretanja, a to je u smjeru koji pokazuje njegova ruka. Kad se ukemi tako pokrene, onda ga je lako nježno spustiti.

U nekoliko navrata, radilo se i na principu “gore, dolje, gore”, odnosno “voda, vatra, voda”. Kad si razmislim o tim riječima i o tome što znače, nekako je druga fraza prirodnija i to zato jer prirodni elementi opisuju i energiju koju nose, dok smjerovi gore i dolje to u sebi nemaju pa ustvari nage nebi time znao kako da se ponaša. Princip je ljepo vidlji u tehnici Munatsuki Zemponage. U toj tehnici, nage primi ruku ukemija i umjesto da ga navlači, dovoljno je odraditi vodu i vatru u odgovarajućem tempu i ukemi prirodno pada, bez trzavica i problema. Ikkyo je opet prisutan, ali i bitno pojednostavljen, ukemija se vodi i kontrolira za lakat ili nadlakticu, i to je dovoljno. Tempo je također ključna riječ. Ritam i pravovremenost, ustvari opet nas to vraća na preciznost sa početka priče.

Znam da nisam ništa pojasnio već samo (nadam se) otvorio niz pitanja. Ali to i je smisao cijele priče, postaviti si pitanja i onda ih odgovarati. Sam odgovor možda i nije toliko bitan, on po meni dolazi kao šlag na kraju i zove se improvizacija

(Fotke preuzete sa stranica Aikido Društva Zagreb)