Denotativno (izvorno) značenje:
Ekstenzija (extendere): rastegnuti, pružiti, opružiti

Konotativno (opisno, kontekstualno) značenje:
Ekstenzija: nastavak, povećanje dužine ili obujma, sportski: istezanje (mišić ekstenzor: istezač)
Ekstenzivan: koji se prostire u dužinu, ne i u dubinu, rasprostranjenost

Značenje koje nalazimo u talijanskom, kao jeziku proizišlom iz latinskog:

Glaogol estendere

Denotativno (izvorno) značenje:
proširiti, povećati, protegnuti, refleksivno značenje – estendersi: prostirati se

Konotativno (opisno, kontekstualno) značenje:
estendere la propria attivita’: proširiti svoju aktivnost
estendere le proprie conoscenze: proširiti krug poznanstva ili svoje znanje
estendere il discorso: opširno govoriti

Imenica (ekstenzija) estensione

Denotativno (izvorno) značenje:
proširenje, pružanje, protezanje

Konotativno (opisno, kontekstualno) značenje:
opseg, obim, prostor
per estensione: u širem smislu
inntutta l’estensione della parolla: u punom smislu riječi

Sada malo filozofije:

povezanost riječi tendencija, tenzija koje u sebi na neki nači sadrži riječ ekstenzija:

tendencija (od tendere): težiti za nečim, težnja, sklonost za nečim, nagnuće, cilj,
namjera, smjer, stremljenje,  svrha, struja prema nečemu
misao koja se provodi kroz neko djelo, smjer kojim se kreće neka pojava

tenzija – (od tendere): napinjati, rastezati, napeto stanje, napetost, napregnutost
preneseno: usiljenost, neprirodnost

ex latinski iz, tenzija, napetost, jedna od ideja značenja riječi ekstenzija možda bi bila i
riješiti se napetosti, neprirodnosti, usiljenosti. Kad dodamo i riječ tendencija onda bi značenje bilo, primjerice,
sklonost, težnja ka tome da se riješimo napetosti, neprirodnosti, usiljenosti. Normalno, ovo su samo
moje skromne opservacije.

….tog sam se jutra osjećao malo drukčije, bar sam ja tako to vidio, i sve je nekako mirisalo da ovaj dan ima dobar izgled da bude poseban… Jutarnja rutina, otvaram frižider, uzimam privlačno zapakiranu čašicu mlječnog napitka (dan prije kupljenog), sjedam za stol, promućkam, otvorim poklopac i počinjem guštirati naginjući polako i dugo… Fini gušt kiselog šampanjca ispunio je um. Nakon nekoliko gutljaja sjetio sam se da mi kući napravimo nešto slično i počeo tražiti sličnosti… Gledam čašicu i skužim da je omotana papirnatim plaštom, odvajam ga, iza tekst … hvalospjev proizvodu … blaa, blaa, desna strana dolje uokvireni tekst … čitam … mjenja mi se raspoloženje, dižem se, idem ispred ogledala i gledam da li mi na čelu piše … TOVARE … ne, ne piše jer da piše ne bi ovo primjetio, pio bi i dalje bezbrižno razmišljajući kako ova
fabrika radi dobre proizvode.


Šta se dogodilo? Tekst ekološki svjesni….hvale novu ambalažu, uvjeravaju me da i ja pomažem tome samo trebam odvojiti papir i plastiku i tako ih odvojene odložiti u otpad… Ja ispred sebe vidim tri otpadna elementa: plastičnu čašicu, papirnatu ambalažu i aluminijski poklopac… To je nazvano ekološko svjesni proizvod, da sjećam se da je ta ambalaža izgledala isto samo što nije bila omotana papirnatim omotom. Znači plastična čašica i aluminijski poklopac su po njima ne ekološki pa su
dodali još jedan dio, papir, i nazvali ekološki.

EKO 2. dio

…sjedim za stolom i guštam neko povrće ubrano malo prije u vrtu. Prođe neko vrijeme i ja pomalo osjećam sitost, ali želim još malo iako mi tjelo kaže…dovoljno.. Prešao sam granicu za nijansu, um mirno promatra kako se osjećaj gušta, stvaranja, budnosti, pretvorio u osjećaj pasivnosti, nebudnosti i negušta… Što sad, zar stotinu puta moram sebe uvjeravati da neću pojesti ni zalogaj više no što treba,….ser…sad kad sam se najeo malo previše.
Sa malo discipline, kroz neko vrijeme, nisam jeo ni zalogaj više no što je trebalo, i eto što sam primjetio: spremam manje hrane, utrošim manje energije za spremanje, osjećaj u tjelu je kao da mi hrane ne treba, pretpostavnjam i manje utrošenog kisika jer srce radi sporije i disanje je lagano… Tu spoznaju sam podjelio samo sa suprugom, a sada i s vama..


moja spoznaja Eko svjesti: nitko ko ne napravi ovakav ili sličan korak nema «pravo» pričati o eko svijesti jer sve su to samo ispričane priče koje dobro zvuče, a nema od njih nitko koristi (osim profitera), jer su laž. Ono što ne možeš zaživjeti svojim bićem, je obmana i …..razmislite gdje ste vi u toj priči.


Deno

I ove je godine održan proljetni seminar sa sensei Marijanom. Kao i na svakom seminaru, radilo se puno i intenzivno a formalna tema bila je ryotedori tsuzuki waza. Sedam tehnika, sedam poligona za komunikaciju sa svojim partnerom (u datom trenutku) ali i sa samim sobom. Te na samom kraju i cijela tsuzuki waza kao osmi poligon za ista pitanja. Sa i bez odgovora, kako se već uzme


Dolazim u napast da pišem o tehnikama u okviru zadane tsuzukiwaze. Ali nekako mi je to suvišno. Detalji pojedine tehnike dolaze sa iskustvom sigurno, naravno i kroz senseia u datom trenutku / dojou. Ono što je možda interesantnije je recimo ideja seminara kao takvog. Svatko ima svoje viđenje i ideju zašto dolazi, od toga da se “uči aikido” do jednostavnog druženja u ugodnoj okolini. Ovo drugo nije uopće zanemarivo u ovoj opakoj svakodnevnici. Načelno je svima jasno da odlascima na seminare napredujemo/rastemo, ali koji je to proces koji to omogućava?


Po vlastitom iskustvu, puno se na seminarima radi, vrlo je intenzivno i zgusnuto to “znanje” koje se prenosi i usvaja. Međutim, jednako intenzivni znaju biti i uobičajeni dani u životu, van aikido seminara. I u svakodnevnici pa i nakon seminara, pitanje je koliko smo svjesni dobrobiti koje smo pokupili tim novim iskustvom. Ja se recimo živo sjećam tehnika nakon seminara cca tjedan do dva. Nakon toga crna rupa i ništavilo. Na neki način kao da je to u kontradikciji sa idejom učenja na seminaru. Pa što je to onda što nas ovdje čini tako sretnima i ispunjenima? A “ispunjeni i sretni” mi se čini da je univerzalno iskustvo koje polaznici imaju. Čisto anegdote radi, neki od polaznika su našeg senseia već pitali kada će biti slike na stranici, da se mogu barem na trenutak vratiti u seminar i to iskustvo


Najbolji odgovor koji mogu ponuditi je da ne učimo toliko aikido koliko učimo o sebi. To je ono iskustvo kada umorno sjedneš nakon neke tehnike i misliš da si sve krivo napravio i da ti je dosta svega. Ali onda se digneš i napraviš još. Ili pak, iskustvo da si nešto super odradio pa se ideš odmoriti prije nego navališ na nešto novo. Pa iskustvo kada primjetiš kako svi oko tebe rade bolje i pomalo si zavidan. Ili pak iskustvo kada skužiš da radiš super i da ti drugi nisu ni do koljena (dobro, ovo sam izmislio ). Nekako to sve ide svojim smjerom, ali u skladu sa tekućim stanjem i svjesnošću, mislim da je to iskustvo učenja o samom sebi jedino što realno ima taj efekt zadovoljstva. Kao da tijelo i um dobiju svoju godišnju dozu ića i pića koje život znači (opet ja sa bakanalijama!) i onda od toga se živi dalje neko vrijeme.


To nešto neuhvatljivo i nemjerljivo je možda jedini pravi “poklon”. I čini mi se da ga poklanjamo sami sebi Ne zaboravljam pri tome senseia Marijana (ili bilo koga tko vodi seminar/trening), to su ljudi koji služe kao katalizatori. Tu su da otvore neke nove kanale, da ponude nešto drugačije, da nas dovedu u situaciju u kojoj se možemo početi otvarati sami prema sebi pa samim time i prema drugima oko nas. I onda to iskustvo možemo i ponijeti sa sobom u stvarni život. Nekako mi se čini da je baš to ideja, ne mogu si recimo zamisliti da nosim cijeli dan sa sobom katate dori tenkan ili pak munatszuki ikkyo, čine mi se preteškima


Nakon lamentacije o procesu seminara, isprike onima koji su htjeli čuti više o ryotedori tsuzuki wazi, ali eto, dođite na neki od sljedećih seminara pa iskusite priču i sami, možda vaša leđa vole tenkan i ikkyo


I za kraj, da ispunimo želju aikidokama kojima seminar život znači, eto nešto sličica sa polaganja i samog seminara. Ima zanimljivih i smješnih trenutaka, veliko hvala našem Danijelu koji je stručnim okom i objektivom uspio uhvatiti tu nit vodilju i tu sreću i zadovoljstvo. Na kraju, mogu samo reći: odabrao Đelo Hadžiselimović, sinkronizirao Ruben Albahari, režija Marijan Kudrna, producent Robert Božac, produkcija Aikido Klub Pula 2010

Samom je seminaru je ove godine prethodilo i niz polaganja, od Shokyu-a do 2. kyu-a. To je veliki odmak od uobičajene prakse da se polaganja odrade na kraju seminara, međutim, to je iskustvo donijelo jednu neočekivanu svježinu. Obzirom da smo krenuli u 8 uvečer te daje netom završio period uskršnjih bakanalija, nekako mi se činilo da će neumjerenost u iću i piću i taj kasni termin donijeti sa sobom i određenu tromost, a tome bi pridonijelo i proljetno buđenje prirode koje se začudo većinom pretvara u proljetno uspavljivanje ljudi.

Meuđutim, sve je to nekako prošlo sasvim drugačije. Možda je trik u aikidu, možda u energiji koju sensei budi u nama, a možda su i u šumi, tko bi ga znao. O samoj kvaliteti polagača je teško govoriti (i sam spadam u tu grupu), objektivne ocjene ionako ne postoje u ovoj disciplini. Mogu ipak pričati o osobnom doživljaju i nekim detaljima koji su se meni učinili interesantnima:

• glas
• maai prije, u toku i nakon tehnike
• protekcija
• ritam i elegancija
• lagani push
• umjetničko djelo

Glas bi bio zajednički nazivnik za aikido vježbe. Neznam kako to pametnije nazvati, ali nekako mi se čini da ako je već sve u aikidu povezano dahom, onda je taj glas nešto što taj dah otkriva u aikido vježbama. Interesantno je slušati varijacije u glasovima, od tihih, gotovo plahih do vrlo snažnih verzija (nisu uvijek nužno ženski ili muški na ekstremima). U jednom mi se trenutku učinilo da bi samo slušanjem sensei mogao znati tko je u kakvom stanju i tko kako “diše” dok radi aikido vježbe.

Podsjetilo me svakako na misogi (zar i ritam aikido vježbi nije misogi ritam?) ali i na vježbe za glumce koje smo radili na treninzima. Vježbe za glumce su se sastojale iz neke okrljaštene metode ali dovoljne da ljudi osjete što znači naći svoj glas i kako ga održati kad se nalaziš ispred publike. Iz nekog razloga je taj glas izostao, kao da se zaustavljao na rubovima percepcije vlastitog tijela umjesto da se razlije po dvorani i po “gledaocima” kao recimo zelena želatina koju klinci vole papati (eto mene opet na bakanalijama). Mislim da bi to mogla biti jedna od tema za neke od budućih treninga.

Maai je bio često spominjani pojam. Puno je Marijan ukazivao na potrebu da se održi ispravna distanca sa partnerom, s time da je u priču uveo i pojam vremena a ne samo prostora. Maai naime se odnosi i na odnos unutar i nakon tehnike, a ne samo prije, kako ga često doživljavamo. Ideja je ona stara, aikido počinje ulaskom u dvoranu i završava izlaskom, maai je potreba cijelo to vrijeme. Možemo to lako proširiti i na cijeli život, ali to bi već prešlo granice ovog teksta. U tsuzukiwazi ili seriji tehnika kod polaganja (u čemu je uopće razlika?), to znači da se maai može i treba preispitivati tijekom cijelog izvođenja, u bilo kojem trenutku. Tako postoji recimo:

• odnos kod postavljanja naspram ukemija, distanca koja nageu omogućuje smireno funkcioniranje, a ukeu ne otežava (predaleko znači da ukemi dolazi ili prebrzo ili preumorno)
• odnos kada ukemi dolazi, to bi bilo odgovor na pitanje “u kojem trenutku počinje tehnika?” i koji nije uopće jednostavan, pogotovo kod kokyunage tehnika
• zatim odnos sa ukemijem za vrijeme tehnike, dali se odnos gubi bespotrebnim udaljavanjem ili smo pak preblizu pa tehnika i ne može funkcionirati, dali uke može pratiti nagea i dali ga nage vodi ili sili
• te na kraju i odnos sa ukeom nakon tehnike, onaj mali “touch” koji razlikuje dobro jelo od vrhunskoga doživljaja (opet ja na bakanalijama!!!)

Maai se manifestira na mnogo načina, svakako je ova serija polaganja p(r)obudila to pitanje, vidjet ćemo kamo će nas to odvesti.

Protekcija. Naizgled je sve jasno, osim što naravno nije U mnogome je bitno da se razmišlja o tom aspektu aikida. Aikido je ipak borilačka vještina, pa nebi trebalo bježati od te ideje. Naravno, kao i u svim ostalim aspektima, traži se nenasilno rješenje, ali mi i dalje nije jasno na koji način. Neki put je to vrlo jasno, npr. kada uke može bez problema zabiti nož u leđa nagea (Katate Kosadori Kirikaeshi) onda to znači da se radi u najmanju ruku neoprezno. Mislim da je ovo usko vezano za maai, ali eto, sigurno se o tome može razmišljati i na ovaj, ograničeniji način. Tema za rad!

Jedan aspekt sensei Marijan ipak nije spominjao kao takav, ali je naš sensei Robi itekako o njemu razmišljao. Radi se o eleganciji i ritmu. Neznam otkuda bi počeo. Možda ipak od početka. Vjerujem da sve to ima veze sa dahom, glasom kako sam ga nazvao. Elegancija dolazi i od razumijevanja svih aspekata aikida, ali po meni, posebno od načina na koji se koristi dah. Kada bi morao opisati neku tehniku a da ne mogu koristiti riječi, mislim da bi samo pokret bio manjkav. S druge strane, kada bi je opisao samo dahom, čini mi se da bi puno više bilo jasno. Ovo je, barem meni, najteži aspekt aikida. To je jedan dio aikida za koji znam da dolazi kroz ki i aikido vježbe, posebno kroz misogi, ali pored svog truda, moram priznati da ga najmanje razumijem a najviše osjećam (odnosno pomanjkanje daha ). I ako smijem primjetiti, čini mi se da se najbolje osjeti dok se sa osmjehom radi aikido, kao uke ili kao nage, potpuno svejedno. Vidjet ćemo što će sensei reći na to (ako uopće)!

Na kraju, osim komentara na tehnički dio priče, sensei je svakome dao i svoj “osobni” komentar. Namjerno se izbjegava termin “presuda” ili “ocjena” jer i samo polaganje jest neka vrsta suradnje. Kako je i sam naglasio, došlo je vrijeme da se ljudima počnu naglašavati propusti. To nisu greške u onom klasičnom akademskom smislu, već prije potreba da se ulaže u znanje jer na višim kyuovima će se tražiti sve više i više. Možda je najbitnije da se konstantno probijaju granice vlastitih mogućnosti/ograničenja. Stoga je ovaj put sensei bio ponešto stroži nego kako smo navikli, ali svakako fer i svakako korektan. Nadam se će se taj komentar shvatiti na ispravan i motivirajući način odnosno kao jedan mali push u pravom smjeru. A k tome, klub slavi i svojih 5 godina pa je možda i došao trenutak da svi zajedno odrastemo, ili barem malo narastemo

Sve u svemu, puno se više traži od aikidoka od puke demonstracije tehnika. Traži se razumijevanje svih aspekata samih tehnika ali i vlastitog smisla u cijeloj toj priči. Valjda je to vezano uz definiciju vlastite filozofije, o čemu sensei Yoshigasaki voli pričati. Sve bi to trebalo biti vidljivo u jednom polaganju, kako hitori tako i kumi waza. Zato se valjda i kaže da je polaganje ustvari jedno umjetničko djelo, tehnika je slučajno aikido, a medij jesmo mi sami i naš partner (ili partneri).

Kao možda najbitnije iskustvo, pokazalo se da bez obzira na kasni termin (završili smo oko 23) i na činjenicu da je bio radni dan (Petak, kraj tjedna), polaganje prije seminara je pozitivno utjecalo na cijeli seminar. Možda jer smo osjetili ipak neki pritisak, koji je riješen i time nije opterećivao seminar, a možda je i taj push učinio svoje već sutradan. Ostaje da provjerimo i sljedeći put pa ćemo biti svi zajedno pametniji.