Završila je i prva sezona rada u dječijoj grupi. Uporni i nadam se zadovoljni polaznici sa osmjehom su prošli sve elemente potrebne za polaganje 10. kyua. Možda najljepši detalj je bio upravo taj dječiji opušteni osmjeh na kraju, možda zbog Aikida a možda i zbog keksića i druženja na samom kraju ove sezone

• nemoguća misija, ili pak moguća?
• filmski program nedjeljom, komedije i vesterni
• vrtlog (emocija, događaja, izražaja)
• svijet u malome
• he’ got the whole world in his hands

Prvi je susret sa djecom bio posebno zanimljiv. S jedne strane dolaze roditelji a sa druge sama djeca. Jedni se (većinom) odvajaju od drugih i tu uletava prvo pitanje: dali možemo ispuniti tu nastalu prazninu? Ne sumnjam da Aikido to može, pitanje je samo dali smo mi koji vodimo ovu predstavu u stanju učiniti je dovoljno zanimljivom.

Prvih deset minuta u dvorani ima svakojake prizvuke, od apsolutne tisine do smijeha. Slično kao kada osluškuješ sam sebe u trenutku nekog tebi bitnog događaja. Stojimo vani i pričamo, a bez obzira na izgovorene riječi, kao da se vrte ista pitanja. Hoće, neće? Šta ako? Ma bit će sve dobro. Ili ipak? I na kraju ne preostaje drugo nego raširenih ruku i hrabra i odlučna srca ući u taj prostor i pustiti da se sve jednostavno dogodi. Nekako mi se čini da je to i moto kojim treba raditi sa djecom. Pokazati ti im smjer i prepustiti ih svojim vlastitim snagama. Pada mi na pamet bilo koja kokyu nage tehnika. Ako to žele, aikido će ući u njih, a ako ne, tako je moralo biti

Oba su treninga eto prošla. Bilo je nekih vrlo zanimljivih i pozitivnih rekacija na prvi sat. Izgleda da sve ima nekog smisla! Vidjet ćemo koliko smo u stanju pustiti svoje ideje i voditi to kao što bi trebalo voditi ukea – bez skrivenog cilja a sa puno osjećaja i preciznosti. Ustvari, ova tehnika će biti majka svih ostalih Ili si ja to barem tako zamišljam…