Aikido klub Pula

Puno se ljudi razvodi.Moglo bi se reći i da sam u godinama kad i poznajem sve više ljudi čiji brak nije dočekao prirodni kraj.Po onome što mi ljudi koji se razvode kažu nekako ispada da se razvode jer “više nema ničega između nas” ili se upetljao netko treći ili svaki dan moraju proći kroz svađu radi gluposti itd.Uglavnom neka drama.Neki se osjećaju sposobni osvijetliti cijeli svijet ali su ipak sputani brakom pa to ne čine.U jednom trenutku im se čini da je upravo partner taj koji ih koči u širenju svjetlosti pa se razvedu ali i dalje ne čine ništa posebno.
Netko mi je rekao kako je naš dojo pun razvedenih ljudi i to me iz nekog razloga pogodilo.Odšutio sam i poslije u sebi prebirao po statistici.Ispada da ipak nije tako.Ispravno je bilo reći da je dojo pun ljudi koji ne spadaju u paket, brak-djeca-vježbanje aikida.Ima i toga ali vrlo malo.Ostale kategorije su samci,nevjenčano/vjenčani parovi bez djece,ljudi koji žive s roditeljima i naravno razvedeni s djecom, ali njih nije baš tako puno kako se činilo mom sugovorniku.Nemam pojma kako je u ostalim dojoima ali ostaje gorka činjenica da u današnje vrijeme,barem kod nas, vježbanje aikida i spomenuti paket ne idu baš često zajedno.
Nakon tog razgovora sam se pokušavao sjetiti što je ono Yoshigasaki u Ljubljani pričao kad je po ne znam koji put spominjao svoj brak.Nekako mi se činilo da je rekao “kako može birati između dva načina.Ili voli svoju ženu jer ona voli njega ili ona njega voli jer on voli nju”.Njemu je draži drugi način jer mu to omogućava voljeti svoju ženu više i u toj neumoljivoj matematici zbog toga prirodno ona počinje više voljeti njega.Jednostavna i većini ljudi nedostižna filozofija življenja.
Yoshigasaki dosta spominje brak.Čini se da mu je nepresušno polje testiranja vlastitih aikido promišljanja.Isto tako često spominje i punicu koja ga je natjerala da do krajnjih granica napregne mogućnosti aikida i njegove primjene u svakodnevnim relacijama.
U zadnjoj sam Indiji bio na vedskom vjenčanju.To je obred star koliko i njihova kultura.Panditi koji vode ceremoniju do u najsitnijih detalja znaju što rade i uz to su još i skroz neformalni i opušteni.Srećom smo iz nekog razloga pomalo imali i prevod onoga što govore i u svemu nije bilo ni najmanje od filmske romantike kojoj smo mi skloni.
U duhu jogijske filozofije taj obred znači biti u vezi s nekim sedam života.Mantre koje se izgovaraju imaju moć usmjeriti sudbinu u ovom i u drugim rođenjima.
Cijeli je obred istovremeno bio uronjen u neku neobično blisku mi istinitost našeg postojanja a opet krajnje ležeran i ponekad na granici vrlo smješnog kao kad je u nedostatku jedne osobe vozač autobusa poslužio za neki detalj u ceremoniji.Mladenci su bili u nekoj vrsti izmijenjenog stanja svijesti.Osupnula ih je snaga obreda i poslije dugo nisu došli k sebi.
Kad se samo sjetim naših svadbi na zapadu.Imam dojam da dobro počnemo.Lijepi crkveni obred ili samo matičar a kasnije prazna obećanja zalivena alkoholom i nijemim svjedocima.Ubijenim životinjama.Koliko mi kažu ljudi koje živcira moje veličanje vedskog znanja u Indiji se mogu naći još puno strašnije stvari.Fanatizam pomiješan sa groznim običajima ali ja sam imao sreću vidjeti djeliće predivne kulture i znanja koje još uvijek postoji na našem planetu.
Iz te mi se perspektive sve te rastave o kojima slušam čine kao neke strašne drame koje nakraju gledaju naši vjerni gledaoci.
Djeca.
Kao da im nije dosta društva koje smo im kreirali pa im još i doma moramo pokazati koliko je ljudski život u našim rukama tričav.
I osnivač aikida je bio u braku.U knjizi “Živjeti Aikido” njegov sin iznosi cijeli niz događaja iz njihovog privatnog života.Ueshibi i Hatsu nije bilo lako.Prošli su kroz razne ratove,ekonomske krize,političke represije,duhovne preobrazbe.Umrlo im je i dvoje djece ali su ipak kroz sve to ostali zajedno.Nakraju knjige ima jedna fotka gdje junakinja Hatsu popravlja Osnivaču nekakav detalj na kimonu.Mala zgrbljena starica u svojoj službi do zadnjeg daha.Rijetko je kad tko spomene jer naizgled nije radila ništa posebno.Kad joj je muž umro ubrzo je otišla i ona.Vjerojatno nije znala baš puno tehnika aikida ali je ipak zaslužna što aikido koji vježbamo uopće postoji.Šteta da i od nje nije ostao kakav zapis.U našim bi nam odnosima možda više vrijedio kakav njen savjet nego sva ova gomila tehnika.Možda je mislila da to što radi i nije ništa posebno i da svatko to može.

Dijeli/Snimi