Aikido klub Pula

I ove je godine Marijan doputovao vozeći se kroz mećavu.Ne znam ni kako je došlo do toga da se seminar pomaknuo s 10mj.na ovaj 12ti.
Kad je dolazio u listopadu znali smo poslije seminara otići na more i još je bilo ok za plivanje.Tema ovog seminara je bila “drvenarija kroz kyueve” i mislim da smo došli negdje točno na pola,što je skroz dobro jer barem znam temu za slijedeći seminar.Drugu polovinu.Inače mi je ponestalo inspiracije stalno smišljati što bi za svih nekako bilo dobro pa sam barem za drugi put miran.Prije je bilo lakše jer smo svi nekako bili isti a sad bi neki radili tzuzukiwaze,drugi drvenariju a treći bi bili zadovoljni da se samo rade ki vježbe i ki disanje.Ovaj put se dosta ljudi baš prije seminara razbolilo pa su odustali a jedan dio nije mogao doći jer su imali “fešte od firmi”.Za organizatora tj. mene je bilo skoro pa na granici s nepodnošljivim slušati kako se ljudi vesele “što ima dosta mjesta jer nema baš puno ljudi”.U jednom trenutku sam se pobojao da će višemjesečno najavljivanje seminara završiti s fijaskom ali se ipak nakraju skupio pun dojo i bolje da nas nije bilo više.Strašan je taj mali um koji se stalno nečeg boji i brine umjesto da stvari prepusti višem redu.
…..
Kad je Marijan otvorio seminar nekako je bilo jasno da je jako dobra ideja što smo ga zvali.Damir mi se pola sata nakon početka povjerio kako ima osjećaj kako će ovo biti dobar seminar i da je baš zanimljivo kako je netko kao Marijan pun energije jednostavno zato što želi podijeliti s nama što zna.Čak se i Predrag pojavio iako samo kako bi nas pozdravio “jer ima nekog posla” ali je zapanjen s Marijanom ipak ostao cijeli dan gledajući u trapericama sa stepenica.Ljudi u aikido provinciji su jednostavno vrlo brzo zaboravili što znači dobar instruktor i koliko je aikido lijep kad ga objašnjava netko tko zna što radi.Počeli smo otpočetka tj.od toga kako se drži jo,čemu služe uopće ki vježbe,pa dalje kroz razliku između ikkyo waze od funakogija sve do happo undo i kumiwaze s jo-om prije ručka.Nažalost mene je najviše zapanjila činjenica da se Marijan par puta prilično jako namjerno lupio u čini mi se potkoljenicu što je izazvalo jaki zvuk s obzirom da se mlatnuo po kostima.Htio nam je pokazati kako treba stajati prednja noga i pojma nemam od kud mu to lupanje po kostima ali takve me stvari uvijek motiviraju.Poslije sam potajice probao na svojoj nozi ali me zaboljelo čim sam i lagano lupio pa sam odustao.Možda je neki trik,bilo mi je bez veze pitati Marijana kako to radi.
U svakom slučaju nakon te jutarnje lekcije je bilo jasno da je sve ono što smo sami vježbali bilo tek dovoljno da na seminaru uopće znamo o čemu se radi pa da možemo učiti dalje.
……
Popodne je u Puli pala jaka tuča a kuglice su se dosta dugo zadržale na autima i među žlipcima.Marijan je mirno drijemao blizu peći,žena je prala suđe i radila kolače a ja sam se zezao sa S..Njih su dvije za ručak napravile dvije vrste pizze,salatu i krem juhu od povrća.Marijan je S…kupio neku čudnovatu društvenu igru pa su je i igrali kad se probudio.Marijana obožava ali je rekla da joj je od aikido majstora u našem domu ipak još uvijek najdraži Vedran.
…….
Popodne smo seminar nastavili sa manje lakim temama.Tantodori i bokkendori.Meni se kao i obično popodne više nije dalo vježbati.Sugovornika sam pronašao u Savičenta Danijeli iz početničke grupe koja mi je priznala da joj je svega dosta i da jedva čeka kraj.Ja sam uzvratio kako je meni na svakom seminaru popodne tako i da mi se čini kako ni to nije loše dodajući sumnjivu teoriju o tome kako ” upravo u takvim trenucima najviše napredujemo”.Izgleda da ta teorija i nije toliko loša jer smo priznajući si na čemu smo nekako rastjerali tamne oblake malodušnosti i odjednom više manje ok radili što je trebalo.Martini iz iste grupe nije ni najmanje bilo dosta.Napadala je nezadrživo s bokkenom i strastveno oduzimala tanto iz ruku svima koji su joj se našli na putu.Seminar sam završio radeći s njom uzaludno joj pokušavajući objasnit kako mi se ne da dokazivat da joj mogu uzet bokken iz ruku.Ili je možda bolje reći da nemam šanse uzet bokken nekome koji ga puno više želi zadržat nego ga ja želim uzet.Pogotovo popodne.
…….
Navečer smo imali tzv zajedničku večeru u Marini Veruda.To je bila najmirnija aikido večera na kojoj sam bio.Ovaj put se nisam petljao u menu pa su svi jeli što su si i naručili a cuga je bila besplatna po sponzorskoj liniji.Ujutro je većinu ionako čekalo polaganje ispita.Na polaganju se pojavio i Dr.Renzo.Zapravo je bio i na jutarnjem treningu u subotu a popodne nije mogao doći “jer ga je sve boljelo”.U svojoj je 70godini položio svoj prvi aikido ispit.U dojou ga nitko ne pozna jer on dolazi ujutro pa su se ljudi čudili tko je taj sijedi gospodin.Meni je on baš neka veze s prošlim vremenima jer je takvih ljudi sve manje.Danijel,Grga,Boris i Damir su prošli 5kyu a Ino,Sean i Marino treći.Marijan je svakome od njih pošteno i otvoreno rekao što ga ide.Seanu je rekao da pripazi da mu se aikido ne pretvori u kobuki kazalište,Marinu je rekao da je još uvijek iznutra previše napet a Ino je bio previše cool a premalo budan.
Marijan im je rekao da svi sad već polako imaju svoje stilove s kojima rade aikido i da svaki stil ima svoje prednosti i mane.Dalji rad znači očistiti mane i dalje razvijati svoj stil.To je sve rekao tako blago i od srca da se nitko i nije mogao naljutiti.Polagali su još i Labinjani i dva Pazinjana Dino i Marino.Labinjani i Marijan su posebna kombinacija i i žao mi je što ponekad ne snimimo što im je on sve sposoban izgovoriti i na koji način to oni razumiju.Kako god dva Labinjana su iz Pule ponosno otišla noseći sa sobom u Labin 4kyu.Što ima veze što je položen po starom programu.Alen mi je pobjedonosno dodao “kako sam i ja položio za hakamu po starom programu” zaboravljajući da onda novog programa nije ni bilo.
Što se može,aikido je aikido ali ljudi su ljudi.

Dijeli/Snimi