kung fu priča

Stu25

Neki kažu da je prije 500 godina u malenom samostanu živjela budistička redovnica.Jednoga dana u taj su kraj došli Neki drugi pa su razrušili samostan ubijajući sve pred sobom.Redovnica se uspjela spasiti i nastavila je povučeno živjeti u planinskoj pećini.Povremeno bi odlazila do obližnjih sela kako bi nabavila nešto malo od onoga što joj je bilo potrebno za život.Ostatak je vremena provodila u meditaciji i molitvi.Jednoga je jutra otišla do izvora po vodu i tamo je ugledala borbu između lisice i ždrala.Pritajila se i fascinirano promatrala lukavstvo lisice i jednostavnu obranu ždrala.Inspirirana, redovnica je nakon ovoga osmislila borilačku vještinu koju je godinama usavršavala živeći povučeno u planini.
U selu u koje je redovnica ponekad odlazila živjela je mlada djevojka.Ime joj je bilo RaspjevanoProljeće.Redovnica ju je poznavala još od ranog djetinjstva jer je kod njenog oca uvijek dolazila kako bi mu davala neke rijetke trave koje je otac prodavao na tržnici u nizini.Djevojčina majka je umrla i njih su dvoje vrlo skromno živjeli brinući se jedno za drugo.Jednoga dana RaspjevanoProljeće je na tržnici ugledao lokalni nasilnik, pripadnik vladajuće obitelji.Ponašao se ružno prema njima i RaspjevanoProljeće i otac su se bojali dolaziti na tržnicu.Požalili su se redovnici i ona je odlučila prenijeti djevojci znanje do kojeg je došla godinama se vježbajući u planini.Priča kaže da je RaspjevanoProljeće u borbi pobijedila čovjeka koji ih je zlostavljao i da je vještinu kasnije predala svom mužu i sinu.Vještina je ostala i do današnjih dana i zove se jednako kao i nekad,Wing Chun,RaspjevanoProljeće.
…..
Meni je prije dosta godina za Wing Chun rekao naš aikido Predrag.Uputio me na čovjeka za kojeg su mnogi govorili da je najbolji majstor te vještine na svijetu.Izgledalo mi je nevjerojatno da u Zagrebu živi netko takav ali sam ga ipak odlučio posjetiti.Kad sam vidio kako radi ostao sam potpuno zapanjen.Pokazao mi je kako može raditi s partnerom zavezanih očiju,famozni udarac sa 2,5cm,tehniku ljepljivih ruku,tijelo koje se ne može podići i drugo.Bio je toliko brz da je mogao udariti 9 puta u sekundi ili je točnije reći da je mogao promijeniti ono što radi 9 puta u sekundi.Rekao mi je da je u početku svog vježbanja zajedno sa još nekim ljudima svakodnevno vježbao po 10 sati dnevno!Dodao je “kako su samo nedjeljom radili nešto manje tj samo 8 sati.I tako 5-6 godina!”On se kasnije iz nekih svojih razloga odrekao profesionalnog bavljenja borilačkim vještinama i potpuno posvetio biznisu.U toj sam ga negdje fazi sreo jer je u to doba imao skromnu grupu od oko 20tak učenika koji su imali sreću vježbati s njim.Uključio sam se u vježbanje i sljedećih deset godina sam vježbao najmanje 3-5 sati svaki dan.Neki su majstorovi učenici bili jako dragi i pozvali su me vježbati s njima van redovnih treninga.Nisam ni slutio što me čeka jer sam nekoliko godina zajedno s njima vježbao na svakakvim mjestima u Zagrebu.Razni tavani,podrumi,vešeraji,mjesta iza tribina,stubišta i skloništa kao i svakakvi stanovi.Ti su dečki bili pravi ovisnici i nekad smo znali vježbati do kasno u noć.Jednom nam je majstor dao neke posebne vježbe koje smo trebali raditi točno 90dana u točno određeno vrijeme.U 8ujutro,4popodne i nakraju u ponoć sve po 40min.Ako bi se fulao i jedan trening sve bi se moralo ispočetka.Bilo je još pravila,poput jela u točno određeno vrijeme ili uzdržavanje od bilo kakvih seksualnih aktivnosti.Svejedno što god smo radili majstoru se nismo uspjeli ni približiti.Nitko od nas ga u slobodnoj borbi nije mogao ni dotaknuti.
Ipak sve to nekako prođe,ljudi polako odrastaju i svatko od nas je pošao na svoju stranu.Ponekad se s nekim od tih dečki(u tavanskoj ekipi je bila i jedna cura) čujem,neki još vježbaju pa malo pitam što radi majstor i u zadnje mi vrijeme kažu kako se zasitio biznisa i počeo ponovno malo više dolaziti.Još uvijek je neuhvatljiv za svih iako i sad ima nekih klinaca koji se jednako tako trude kao mi nekad.
Često sam se pitao jeli vještina koju mi vježbamo zaista ona ista kojom je RaspjevanoProljeće prije 500godina pobijedila zlo.Gledam u koliko se raznih pravaca raštrkao aikido a samo je 40tak godina prošlo od kad je O’Sensei napustio ovaj svijet.Što je tek s vještinama koje su nastale prije 500godina i od onda prošle svakakve interpretacije.Kad danas na internetu malo pogledam razne načine na koji ljudi rade Wing chun ne mogu se oteti dojmu da je vještina možda i više manje slična onoj od nekad ali da ljudi danas nisu dorasli tom alatu pa forsiraju samo jedan dio tj. agresivnost a ponekad i neku mistiku bez pokrića.
……
Središnji dio vježbanja ovog oblika kung fua je čudesna vježba koja se zove chi sao ili u nekom kakvom takvom prevodu vježba ljepljivih ruku.Kad se jednom skuži o čemu se zapravo u vježbi radi ona postaje zarazna i teško je provesti i jedan dan bez nje.U toj su vježbi ruke obojce partnera stalno u kontaktu i ako rade dobro ruke im se istovremeno kreću na potpuno različit način i imaju različite zadatke.Ako netko prekine ono što smo mi zvali tok dobiva batine ili barem jedan udarac upozorenja.Kad su partneri usklađeni zna proći i po tri sata chi sau vježbanja bez prekida toka i to u rukama stvara iznimno dobar osjećaj.Osim toga chi sau služi kako bi se došlo do nečega što smo mi zvali wu-wei ili princip spontanog djelovanja.Kad se time ovlada ruke “same”znaju što u kojoj situaciji treba napraviti bez voljnog uplitanja osobe ili moglo bi se reći ega.U samoj vježbi sve može pokvariti želja da se dominira ili pobijedi što je također teško kontrolirati.Naš je majstor u toj vježbi bio potpuno van naše mogućnosti da shvatimo kako tako brzo može mijenjati ideju koju provodi ili čitati naše namjere kroz kontakt s rukama.Ja sam se pri kraju studiranja ove vještine počeo pitati nije li tajna potpune harmonije s partnerom zapravo sam odgovor na pitanje što je Tao ili Put.Uzalud sam pokušavao probiti granicu stalnog nadmetanja u chi sau i pokušaja da se živčani sustav prisili raditi na što većem nivou.
Kaže se da odgovori dođu kad ih se stvarno iskreno potraži pa sam i ja dobio šansu vježbati aikido.Pojma nemam zašto sam uopće dobio iznenadnu potrebu da nešto napišem o tim sad već prilično davnim kung fu danima.Možda zato što mi je žena počela kuhati neki čaj na čijoj je kutiji nacrtan čovjek koji radi Tai Chi a unutra je divan tekst iz taoističke tradicije.
Tko bi znao.