Aikido klub Pula » Kašetin

Bilo jednom u Savičenti i Montiću

Vanja — Thu, 20 Oct 2011 12:32:44 +0000

Kažu da slika govori tisuću riječi, pa eto, nadam se da vam se “čita” cijela saga

Čistačica

Robert — Sun, 10 Jul 2011 10:14:52 +0000

Prije sam dojo uvijek čistio sam.Uglavnom subotom i još jedan dan u tjednu kad bi trebalo.
Čišćenje bi mi trajalo i po tri ili četiri sata.Prozori,wci,podovi i drugo.Metlom pa krpom i vodom a ponekad i usisivač.
Imao sam toliko vremena da sam često čistio i komad ulice ispred doja.
Onda se rodila S.. i moj se raspored drastično promijenio.
Svatko tko danas ima dijete bez pomoći vrtića,baka i ostalog zna o čemu govorim.
Nekad mi je stvarno neobično kad se sjetim da su-pruga i ja više od četiri godine nismo bili nigdje sami izvan kuće.
Ne mislim na večere i slično već ni do dućana preko puta.
Mnogi nam govore kako to nikako nije dobro za naš brak ali ja mislim da su sve životne faze tako ionako samo privremene.
Moderne tzv nucleus familije(mama tata dijete ili dva) su osmišljene na način da oba roditelja rade i plaćaju porez.
Uglavnom imaju kredite,malo slobodnog vremena i često se žale “kako nisu dovoljno s djecom”.
Mi smo odustali od takvog načina života ali pojma nismo imali kakva je cijena.
Enivej, ja sam se u nekom trenutku odlučio kako bi bilo dobro da dojo ima čistačicu koja bi povremeno dolazila i pomagala mi u poslu.
Nekako se dogodilo da sam saznao za Svjetlanu i pogodili smo se za posao.
Svjetlana sad dolazi jednom tjedno i mislim da je jedinstvena čistačica kakvu nije lako naći.
Ima izuzetno dugu crvenu kosu često spletenu u nekakve pletenice i skroz bijeli,blijedi ten.
Oblači se vrlo neobično i teško mi je točno opisati njen stil ali uvijek izgleda kao da je došla ravno s kazališne predstave u kojoj glumi.
Meni je bilo bez veze da je kontroliram kako radi pa sam joj jednostavno dao ključ od doja i pustio da se o njemu brine kako god hoće.
Svjetlana je to skužila i skroz se udomaćila.
Obično bi počela čišćenje tako da bi do kraja navila neku glazbu i na sav glas pjevala kao da je u mjuziklu a sad radi isto samo nosi slušalice pa izgleda još čudnije jer se samo čuje njen glas.To nije pjevušenje već pravo pjevanje sa svim emocijama koje idu uz to.
Jednog dana nisam odolio i potiho sam se ušuljao u dojo s namjerom da je malo škicnem kako radi.
Baš je završila i sjedila je na tatamiju skroz razmaknutih nogu izvodeći neku neobičnu koreografiju.Mješavina plesa,glume,joga vježbi i istezanja.
Tiho sam se povukao jer mi je bilo glupo da je ovako uhodim.
Drugi put kad je došla sam valjda opet gonjen voajerskim sklonostima ponovno napravio isto u želji da vidim što će ovaj put biti.
Čistila je prozore i ovaj je put prizor bio još neobičniji.Kako je bila s vanjske strane nije me vidjela pa se skroz uživila.
Stvar je počela iči u vrlo čudnom smjeru pa sam odlučio prekinuti ovu igru skrivača i ponovno sam pustio Svjetlanu da radi kako hoće.
Sad i ako se pojavim u doju dok radi, namjerno stvorim buku kako bi me čula i imala vremena poprimiti “normalno ponašanje”.
Inače Svjetlana se uredno svaki put kad dođe presvuče iz vanjske u radnu odjeću.
Vidim da S.. koja se ponekad sa mnom pojavi dolje sa zanimanjem prati obje kombinacije.
Super je kako djeca vole ovakve neobične i originalne likove.
……
Jučer i prekjučer se Aleš sa svojom jedrilicom usidrio ispred Fratarskog pa sam doplivavao do njega kako bismo se do sita napričali aikida.
To je ista jedrilica na kojoj je već dva puta na odmoru bio Yoshigasaki pa sam uživao slušati Aleša kako priča dogodovštine vezane uz senseija.
Pili smo čaj Pu’erh spravljen iz čajnika koji je Aleš donio iz Japana a na samom početku ove brodske čajne ceremonije Aleš bi pozvonio u gong.
Još uvijek je jedna od tema bila i ovogodišnja Premantura i Aleš mi zamijera što sam tekst s kritikom njegovog rada skinuo s interneta.
Kaže da takve stvari “pogoduju njegovom egu”.
Što se mene tiče to je bilo prvi i zadnji put da sam takvo što napisao.
Pozdravili smo se dok je u maloj uvali razapeo svoje prekrasno bijelo jedro i otplovio dalje.
Ja sam bio u moru i baš mi dođe milo kad ga se sjetim kako mi maše s jedrilice.
Ne znam kamo ide jer nije znao ni on.
Kaže da ovisi o tome kako će puhati.
R

Onako s proljeća

Vanja — Sun, 29 May 2011 16:40:58 +0000

Kako se sa proljećem navodno budi cijela pririoda, a sastavni dio prirode i svijeta je i ludost, sasvim je normalno da se i nivo ludosti povećava. To mu ga dođe valjda kao zakon spojenih posuda (med i žuč). Uglavnom, da ne duljim, evo nešto totalno ludo i zabavno od ekipe iz Zagreba, svaka čast!

Tko je Marijana?

Robert — Fri, 08 Apr 2011 19:00:25 +0000

Jučer je Neno slušajući Adisa kako nešto priča o Marijani začuđeno rekao “kako on tu Marijanu nije nikada ni vidio u dojou”a svako malo je netko spomene.
I ja je se često sjetim i jutros sam je baš i sreo u gradu kako šetajući pokušava uspavati Doris noseći je u marami.
Za one koji ne znaju marama je jedna od alternativa dječjim kolicima u koja moderni roditelji što prije uguraju dijete pokušavajući ih od rane dobi naučiti da budu dalje od njih.
Ova naoko bezazlena vozila nimalo nisu tako naivna i mene često hvata užas kad sa S šećem po vani i gledam brižne majke koje uporno guraju kolica u kojima dijete još upornije tužno plače.
Naginju se brižno nad kolica,guraju dude djeci u usta a kad su veća nude sokove ili smoki.Sve za pravilo “samo ne na ruke”.Vjerojatno kao i u svemu ipak ima djece koja vole kolica ali ja sam već čuo toliko kviljenja iz tih strašnih naprava da ne vjerujem da ih je baš puno.Možda se djeca u nekom momentu ipak slome pa onda kreće ta era u kojima se vole voziti.
Razumijem majke,mi smo pripadnici tzv civilizacije koja ne želi patiti nego živjeti udobno bez puno fizičkog rada i očekujemo da ćemo djete s godinu dana mirno ostaviti u jaslicama kako bi mogli ići na svoje poslove pomoću kojih ćemo zaraditi dovoljno novaca kako bismo mogli živjeti dovoljno dobro.Kasnije vrtić.poslije škola,pa poslije podnevne aktivnosti,organizirani rođendani,kompjuteri,TV i sve ostalo s čime se uspješno udaljujemo od vlastite djece.
Sjećam se jedne priče o ženi(bjelkinji) koja je u jednoj afričkoj državi pokušavala shvatiti zašto tamo nije uspjela prodaja kolica.
Afrikanke su se čudile tim napravama i mislile su da je to za bolesnu djecu!
Isto je i u Indiji.Tamošnje su žene uglavnom navikle od rane dobi nositi svoju mlađu braću i sestre da im u odrasloj dobi to uopće nije teško.
Jednostavno ih posvuda nose sa sobom.
Često se sjetim našeg sensei Yoshigasakija koji ponekad kaže da način života koji mi ljudi sa zapada nazivamo normalnim i nije baš tako normalan.

Nažalost jedna se cura od 18god jučer u Puli objesila.Duboko žalim njene roditelje i nadam se da će njena duša drugi put imati bolju sudbinu.
….
Dakle,tko je Marijana?
Mare se u dojou pojavila negdje tamo iza samog početka startanja kluba.
U Pulu je došla iz Rijeke zajedno sa svojim su-prugom koji je puližan.
Jednom mi je rekla da ju je privukao jednostavni plakatić na kojem je pisalo-AIKIDO.
Kad je počela vježbati shvatila je da je aikido baš ono što je i tražila.
Nije sport,ali ipak se puno krećeš.
Nije duhovna škola ali ipak se trudimo biti bolji ljudi.
Marijana nije kupila kimono sve dok nije položila početni ispit i moglo bi se reći da je njen aikido napredovao temeljito baš kakva je i njena struka.
Građevinski ing.
Molio sam Mare da u bezbrižnim danima trudnoće napiše neki članak o svojoj “aikido trudnoći” jer je svaki dan radila ki vježbe,ki disanje i istezanje i te su joj vježbe izuzetno štimale.
Možda je i zahvaljujući tome cijelu trudnoću izgledala puna svježeg i zdravog kija:-)
Sad kad je nema moram priznati da mi fali.Još više dječjoj grupi jer su je klinci obožavali.
Nekako dok je bila tu nisam bio dovoljno svjestan kako je važno da jedna takva cura da dobar primjer drugim ženama.
Marijana je aikido radila čvrsto,precizno,korektno a ipak ne grubo.U nekim momentima ženstveno ali na način koji je pokazivao da ženstvenost nije prepreka točnim tehnikama.
Za početničke stupnjeve po kojem cijeli naš dojo(uključujući i mene)klizi Mare je bila pravi stup.
U filozofskom smislu njen je karakter bio čvrsto na zemlji ali daleko od materijalističkog.
Malo mi je bez veze što je spominjem u prošlosti ali sad je toliko u majčinstvu da je “zaista nema”.
Ni ne pomišljam da će se vratiti jer bi volio da što više vremena bude sa svojom kćeri.
Neka spavaju zajedno,neka je nosi,priča joj priče,bude s njom koliko god može,neka bez kolica i jaslica dijete koje je položilo 3 kyu,-)
upozna ovaj svijet i svoju mamu.
Nek im Bog da zdravlja i sreće,dug život i sretne Puteve.
Eto Neno,to ti je nešto malo o Marijani…
R

Sensei Yoshigasaki – Charls Bronson – Mifune Toshiro

Robert — Wed, 03 Feb 2010 21:28:06 +0000

Na seminaru u Ljubljani (Prosinac 2009) sensei je sa puno radosti opisao epizodu iz legendarnog filma sa početka sedamdesetih – “Soleil rouge” (Red Sun) u kojem neponovljivi Toshiro Mifune daje komičnu lekciju Charles Bronsonu. Evo epizode…

Preporuka za čitanje

Vanja — Fri, 17 Apr 2009 09:05:28 +0000

Seminar Pula 21.06.2008

Vanja — Sat, 21 Jun 2008 20:14:58 +0000