Aikido klub Pula » Seminari

Album sa simpa koricama

Adis — Wed, 21 Dec 2011 16:21:13 +0000

Marijan je ovaj put na seminaru kao i obično rekao i pokazao puno toga. Naravno da sam sve čuo i vidio i pokušao kao spužva upiti što više, ali uvijek nekako neki detalj , riječ ili rečenica ostanu u boljem sjećanju. Osim onog lupanja po nozi o kojem je već Robi pisao, u jednom je trenutku rekao da ne gledamo aikido filmiće na youtubeu nego da vježbamo , vježbamo i vježbamo .
Teško da ima netko tko nije pogledao bar nešto od aikida na youtubu, moram priznati da sam i ja ponekad znao zaviriti u pokoji filmić.
Uglavnom sam gledao nešto od meni poznatih senseia Ueshibe,Yoshigasakia i Toheia… Danas svi nekako žurimo , dali na posao , školu ili nešto treće ali uvijek nešto na brzinu. Ono što nas razdvaja od ove svakodnevnice je aikido. Koliko god požurivali , koliko god gledali filmića ili neznam čega naš će aikido ići svojim tempom i tokom, i nekom svojim brzinom. Kad sam počeo vježbati silno sam želio što prije do nekih stupnjeva i neznam ni ja sve čega , sad nakon nekog vremena kad sam shvatio da sam još uvjek početnik i da trebam samo što više vježbati počeo sam uživati u aikidu. Neko sam vrijeme kad bi se vratio sa treninga pisao neke detalje koje sam smatrao bitnima. Nije to bila loša ideja , ali se jednog dana komp u kojem je sve bilo pokvario
i sve je nestalo.
Danas mi je možda drago da je tako. Probajte samo pogledati fotke koje imate u kompu i one koje držite u ladici ili nekoj kutiji u najboljem slučaju u albumu s nekim simpa koricama.
Ove na kompu su nekako prazne , tu su i sve je nekako pre jednostavno.Uzmeš aparat slikaš uštekaš ga u komp i gotovo, mozes ih već gledati. Onda uzmes one iz ladice i stvarne su imas ih u ruci osjetis dali su na mekom ili tvrdom papiru ili kako se to već zove. Sjetiš se koliki je bio njihov put do ladice , kupiti film , slikati odnjeti da se razvije pa čekati dan ili neznam ni ja koliko više , pa tek onda slaganje u album i gledanje.A tek ona neizvjesnost da neznaš dal su fotke ok dok se ne razviju. Sve to ima svoje, da nebi netko mislio da se bavim fotografijom moram odmah reći da nemam pojma o tome.
Samo me sve to podsjeća na to koliko je bitan taj kontakt , taj dodir na tatamiu. Koliko je dug taj naš aikido put i dal će se i nama nešto pokvariti i sve nestati ili ćemo polako i sigurno razvijati svoj film i slagati ga u album sa simpa koricama.

Marijan u Puli…ipak je bila mećava

Robert — Mon, 19 Dec 2011 10:59:16 +0000

I ove je godine Marijan doputovao vozeći se kroz mećavu.Ne znam ni kako je došlo do toga da se seminar pomaknuo s 10mj.na ovaj 12ti.
Kad je dolazio u listopadu znali smo poslije seminara otići na more i još je bilo ok za plivanje.Tema ovog seminara je bila “drvenarija kroz kyueve” i mislim da smo došli negdje točno na pola,što je skroz dobro jer barem znam temu za slijedeći seminar.Drugu polovinu.Inače mi je ponestalo inspiracije stalno smišljati što bi za svih nekako bilo dobro pa sam barem za drugi put miran.Prije je bilo lakše jer smo svi nekako bili isti a sad bi neki radili tzuzukiwaze,drugi drvenariju a treći bi bili zadovoljni da se samo rade ki vježbe i ki disanje.Ovaj put se dosta ljudi baš prije seminara razbolilo pa su odustali a jedan dio nije mogao doći jer su imali “fešte od firmi”.Za organizatora tj. mene je bilo skoro pa na granici s nepodnošljivim slušati kako se ljudi vesele “što ima dosta mjesta jer nema baš puno ljudi”.U jednom trenutku sam se pobojao da će višemjesečno najavljivanje seminara završiti s fijaskom ali se ipak nakraju skupio pun dojo i bolje da nas nije bilo više.Strašan je taj mali um koji se stalno nečeg boji i brine umjesto da stvari prepusti višem redu.
…..
Kad je Marijan otvorio seminar nekako je bilo jasno da je jako dobra ideja što smo ga zvali.Damir mi se pola sata nakon početka povjerio kako ima osjećaj kako će ovo biti dobar seminar i da je baš zanimljivo kako je netko kao Marijan pun energije jednostavno zato što želi podijeliti s nama što zna.Čak se i Predrag pojavio iako samo kako bi nas pozdravio “jer ima nekog posla” ali je zapanjen s Marijanom ipak ostao cijeli dan gledajući u trapericama sa stepenica.Ljudi u aikido provinciji su jednostavno vrlo brzo zaboravili što znači dobar instruktor i koliko je aikido lijep kad ga objašnjava netko tko zna što radi.Počeli smo otpočetka tj.od toga kako se drži jo,čemu služe uopće ki vježbe,pa dalje kroz razliku između ikkyo waze od funakogija sve do happo undo i kumiwaze s jo-om prije ručka.Nažalost mene je najviše zapanjila činjenica da se Marijan par puta prilično jako namjerno lupio u čini mi se potkoljenicu što je izazvalo jaki zvuk s obzirom da se mlatnuo po kostima.Htio nam je pokazati kako treba stajati prednja noga i pojma nemam od kud mu to lupanje po kostima ali takve me stvari uvijek motiviraju.Poslije sam potajice probao na svojoj nozi ali me zaboljelo čim sam i lagano lupio pa sam odustao.Možda je neki trik,bilo mi je bez veze pitati Marijana kako to radi.
U svakom slučaju nakon te jutarnje lekcije je bilo jasno da je sve ono što smo sami vježbali bilo tek dovoljno da na seminaru uopće znamo o čemu se radi pa da možemo učiti dalje.
……
Popodne je u Puli pala jaka tuča a kuglice su se dosta dugo zadržale na autima i među žlipcima.Marijan je mirno drijemao blizu peći,žena je prala suđe i radila kolače a ja sam se zezao sa S..Njih su dvije za ručak napravile dvije vrste pizze,salatu i krem juhu od povrća.Marijan je S…kupio neku čudnovatu društvenu igru pa su je i igrali kad se probudio.Marijana obožava ali je rekla da joj je od aikido majstora u našem domu ipak još uvijek najdraži Vedran.
…….
Popodne smo seminar nastavili sa manje lakim temama.Tantodori i bokkendori.Meni se kao i obično popodne više nije dalo vježbati.Sugovornika sam pronašao u Savičenta Danijeli iz početničke grupe koja mi je priznala da joj je svega dosta i da jedva čeka kraj.Ja sam uzvratio kako je meni na svakom seminaru popodne tako i da mi se čini kako ni to nije loše dodajući sumnjivu teoriju o tome kako ” upravo u takvim trenucima najviše napredujemo”.Izgleda da ta teorija i nije toliko loša jer smo priznajući si na čemu smo nekako rastjerali tamne oblake malodušnosti i odjednom više manje ok radili što je trebalo.Martini iz iste grupe nije ni najmanje bilo dosta.Napadala je nezadrživo s bokkenom i strastveno oduzimala tanto iz ruku svima koji su joj se našli na putu.Seminar sam završio radeći s njom uzaludno joj pokušavajući objasnit kako mi se ne da dokazivat da joj mogu uzet bokken iz ruku.Ili je možda bolje reći da nemam šanse uzet bokken nekome koji ga puno više želi zadržat nego ga ja želim uzet.Pogotovo popodne.
…….
Navečer smo imali tzv zajedničku večeru u Marini Veruda.To je bila najmirnija aikido večera na kojoj sam bio.Ovaj put se nisam petljao u menu pa su svi jeli što su si i naručili a cuga je bila besplatna po sponzorskoj liniji.Ujutro je većinu ionako čekalo polaganje ispita.Na polaganju se pojavio i Dr.Renzo.Zapravo je bio i na jutarnjem treningu u subotu a popodne nije mogao doći “jer ga je sve boljelo”.U svojoj je 70godini položio svoj prvi aikido ispit.U dojou ga nitko ne pozna jer on dolazi ujutro pa su se ljudi čudili tko je taj sijedi gospodin.Meni je on baš neka veze s prošlim vremenima jer je takvih ljudi sve manje.Danijel,Grga,Boris i Damir su prošli 5kyu a Ino,Sean i Marino treći.Marijan je svakome od njih pošteno i otvoreno rekao što ga ide.Seanu je rekao da pripazi da mu se aikido ne pretvori u kobuki kazalište,Marinu je rekao da je još uvijek iznutra previše napet a Ino je bio previše cool a premalo budan.
Marijan im je rekao da svi sad već polako imaju svoje stilove s kojima rade aikido i da svaki stil ima svoje prednosti i mane.Dalji rad znači očistiti mane i dalje razvijati svoj stil.To je sve rekao tako blago i od srca da se nitko i nije mogao naljutiti.Polagali su još i Labinjani i dva Pazinjana Dino i Marino.Labinjani i Marijan su posebna kombinacija i i žao mi je što ponekad ne snimimo što im je on sve sposoban izgovoriti i na koji način to oni razumiju.Kako god dva Labinjana su iz Pule ponosno otišla noseći sa sobom u Labin 4kyu.Što ima veze što je položen po starom programu.Alen mi je pobjedonosno dodao “kako sam i ja položio za hakamu po starom programu” zaboravljajući da onda novog programa nije ni bilo.
Što se može,aikido je aikido ali ljudi su ljudi.

Hej Joe kuda si pošao sa tim pištoljem…(Ljubljana ’11)

Robert — Tue, 06 Dec 2011 16:38:38 +0000

Imam dragog prijatelja koji uči Tango i trenutno mu nimalo nije lako.Dogodilo mu se da je na treningu upoznao lijepu curu i nekako se dogodilo da su postali par.Zajedno su vježbali i polako počeli i živjeti skupa.Moglo bi se jednostavno reći da su bili mladi i lijepi.U jednom je starom vedskom spisu rečeno da muž i žena mogu postati vladari Neba.Na putu do Neba mom se prijatelju ispriječio glavni instruktor u klubu koji je isto tako vidio da je cura vrlo posebna.
Kao glavnom instruktoru nije mu bilo teško dovoditi prijatelja u niz situacija u kojima je ispadao smiješan a on vrlo mudar i šarmantan.Osim toga curu je pozivao na privatne sate gdje je samo njoj posvećivao sve tajne ovog plesa.Nije prošlo puno vremena i cura je napustila mog prijatelja.
U danima koji su uslijedili prijatelj mi je bio vrlo loše ali je i dalje nastavio vježbati u klubu.Morao je vježbati i gledati kako se njegova bivša odvozi s treninga u autu glavnog instruktora.Da stvar bude gora prijatelj je paralelno s ovim događajima počeo nešto malo učiti i o tome što je to duhovan život.Sve mu se pomiješalo jer je s jedne strane mrzio glavnog instruktora a sa druge je strane čitao o tome kako se svima mora oprostiti što god napravili.Nažalost nije ništa pročitao o Ramayani gdje se piše o tome kako se prije 8ooo god. slično nešto dogodilo i glavnom junaku tog epa.To je bio Ram, u indijskoj tradiciji poznat kao avatar tj “onaj koji je sišao od gore”ili kako još ljepše kaže V.Krmpotić “Silaznik”.Kad su mu kidnapirali ženu Situ Ram je prevrnuo nebo i zemlju ne bi li našao onoga koji je to učinio i nakraju ga je ubio.Doduše demonu Ravani koji je to učinio Ram je dao i više nego jednu šansu da se pokaje i vrati mu ženu ali demonov ego je bio prejak za tako nešto.Osim toga ugnjetavao je na hiljade ljudi i mučio ih bez veze.Prijatelja su jednom pozvali na zajedničku Tango večeru i on je pošao jer nije opet htio biti isključen i sam.Nekako se nadao da je dovoljno ojačao, ali nije, pa je s večere morao otići i prije nego je počela jer se i tamo glavni instruktor pojavio s njegovom voljenom.Umjesto večere prijatelj je pojeo drek sjedeći sam u autu.Kasnije mi je rekao da je htio preskočiti stol i razlupati i glavnog instruktora i sve koji bi mu se eventualno našli na putu.Pitao sam ga “pa zašto nisi?”
Tko bi mu mogao reći da je napravio nešto loše.
…..
U Ljubljanu smo ovaj put išli Denis i ja sami.Opet isto,Montić pa u kurijeru,ipsilon,granica i još malo do Ljubljane.Sve me je bolilo a u plućima mi je gorjelo kao da je naložena vatra.Ruke su mi bile hladne i ukočene i sav sam se tresao.Gledao sam u zalazeće sunce i pitao se kako mora biti onima koji su nasmrt bolesni i nema više nade da će ozdraviti.Denis je vozio polako i baš nas je to ogromno zalazeće sunce nekako obojcu dirnulo.Bilo je i više nego jasno ono što je sensei Yoshigasaki rekao kad smo došli na seminar.Pričao je o tome kako na ovom svijetu postoje i druge stvari koje nisu u nikakvoj vezi sa politikom,novcem i borbom za moć.Super mi je kod njega što je toliko dobro upoznat sa zbivanjima u svijetu a istovremeno može pričati o radosti života,kako unutarnjeg tako i vanjskog.Opet smo puno radili novi 5kyu i sensei je rekao da je 5kyu baš takav jer je ljudima koji tek počinju vježbati tako dan uvid u to što je to čovječnost.Objasnio je i koja je svrha irimija i zašto je nužan tenshin ili ono što smo prije zvali tenkan.Puno smo radili i jo i nekako mi se čini vrijedno zapamtiti kako je rekao da jo nije oružje nego alat.Nije mi baš bilo jasno zašto radimo 19 tzuzukiwazu sve dok odjednom kao iznenađenje Aleš nije otišao položiti svoj zadnji ispit,4dan.Taj je ispit već od prije položio i Davide,čovjek koji je na seminar došao čak iz Bolonje.On vježba već 30godina i dosta smo dugo pričali u pauzama između vježbi.Pitao sam ga zašto je došao čak u Ljubljanu na seminar kad Yoshigasaki ide u Italiju 7-8 puta na godinu.
Rekao je da je u Italiji problem što imaju previše crnih pojaseva koji misle da nešto znaju i onda mu na seminaru ne daju raditi nego ga ispravljaju i stalno pričaju.Još je gore što su neki od njih ljudi koje je on učio pa voli doći u Hrvatsku ili Sloveniju i tako ponovno uči kao da ništa ne zna.Rekao je da je ovdje bolja atmosfera i da ljudi šute i rade.Yoshigasaki je na seminaru dosta objašnjavao, sotai-ho i teate ho i mislim da smo ih radili skoro dva sata.
Nakraju je seminar završio sa tehnikama sa sadašnjeg 2kyua.Ikkyo,Nikkyo i Sankyo.Od primitivnog preko uobičajenog do posve novog načina gdje se linije mimoilaze a tehnika zaista postaje aikido tehnika a ne gruba fizika.Sensei Yoshigasaki je nadahnut duhom svetim od svih baš mene pozvao kako bi mu bio uke.Još uvijek me tresla groznica i pitam se sa sumnjom što si je mislio kad sam ga napadao.Poslije su me neki pitali kako mi je bilo raditi s njim i ne mogu reći ništa pametnije nego je jednom rekao Krešo iz Osijeka kad sam njega pitao isto.Krešo je rekao da raditi sa senseijem znači osjetiti sukus svih tih stvari o kojima mi samo pričamo.Snaga,mekoća,budnost,razumijevanje,sklad,konkretnost,opuštenost,tradicija starog Japana i tako redom.Dok sam radio s njim kao iz inata mi se izvlačila hakama pa sam bio sav rascufan ali barem mi nije pala.
Opet smo bili u istoj onoj svlačionici kao i uvijek pa su Marijan,Canjek,Tomi i još jedan dečko čije ime ne znam donijeli švedski sanduk koji je poslužio kao stol.Svi su pomalo donijeli i gomilu svakakve hrane a najsmiješnija mi je bila Canjekova košara koja izgleda kao ona što je nosila crvenkapica.Jedem druge stvari pa sam sa Denisom i Davideom išao van ali svejedno ih je bilo lijepo vidjeti kako skupa slatko jedu na tom sanduku.
I tako je smrdljiva svlačionica postala nešto više od toga.Ljudi su stvarno čudna stvorenja.

Vedranovih dvanaest

Robert — Mon, 05 Sep 2011 17:37:11 +0000

Vedran je prije nekoliko mjeseci došao na zanimljivu ideju.
Okupiti sve ljude koji vode Ki Aikido udruge u HR na jednom mjestu i dati im priliku da jedni druge čuju i vide na tatamiju i izvan njega.U toj ideji svaki bi od instruktora trebao obraditi neku temu i na sebi je svojstven način prezentirati drugim instruktorima i ljudima iz njihovih doja.To što je napravio uopće nije lako jer se u 25 godina Ki Aikida u Hrvatskoj svašta izdogađalo i nisu baš svi voditelji jedni s drugima bili ok.Netko me naivno upitao “kako je moguće da se ljudi koji vježbaju aikido ne slažu!?”.Što reći,aikido je aikido ali ljudi su ljudi.Aleš mi je jednom rekao “da su se i oni koji su radili aikido posvađali”.
U svakom slučaju čini se da je Vedran bio uporniji od ove pošasti i nekako je svih tj većinu uspio dovesti ovog vikenda u Veliku Goricu.Ideja je dobila i ime.
Ki Aikido konvencija.
Nas je iz Pule išlo pet u Denisovoj kurijeri plus Damir koji se od nekud pojavio u svojoj Miati.Spavali smo i opet kod Vedrana gdje nas je kao i uvijek služila neumorna Marina.
Između ostalog je napravila i divnu pitu od domaćih jabuka.Ta žena je toliko skromna i prirodno sklona služenju drugih da se kad god dođem kod Vedrana iznenada osjećam kao drevni turčin.Prekriženih nogu na podu,okružen jastucima i šarenim dekama čekam Marinu da me posluži čajem i ponovno nestane po nešto u kuhinji.Ovog puta me spopao i krajnje sebični strah da će se Marina udati za nekog i da će tako doći kraj njenom radu u doju.Kao i uvijek pomagao joj je Bojan.Ovog puta me skroz iznenadio.Vidi se da kroz nešto prolazi,vjerojatno bolno ali očito blagotvorno jer je bio još manji od Marine i tiho je i nenametljivo pomagao oko gostiju.
Prvi je trening na konvenciji poveo naš Marijan.To je možda bio i najteži zadatak jer je trebalo otopiti led ali Marijan je bio skroz normalan.Još mi je živo u sjećanju njegovo zadnje polaganje u Balama kad je bez greške položio svoj zadnji KI test.
Poslije tog polaganja je Yoshigasaki rekao da je Marijan što se tiče KI testova dosegao i cilj tih testova a to je koordinacija tijela i kako reče sensei “thinking minda”.
To je po njemu samo mali dio naše prakse i Marijan je sad spreman lakše stupiti u kontakt sa kako je rekao sensei “umom koji ne misli”.Marijanova tema je bila ushiro dori a
mene je zbog toga što smo stalno mjenjali partnere u jednom trenutku dopao Krešo iz Osijeka i kad me zgrabio s leđa pao mi je u vodu i misleći i ne misleći um i nisam mogao napraviti ništa.Drugi je sat također prilično lako poveo Marko iz V.Gorice a tema mu je bila ukemi.Nekako sam mislio da ćemo se sad cijeli sat kotrljati i skakati ali suprotno od toga Marko je cijelu priču oko ukea i nagea provukao baš kroz spomenute Ki testove.Skroz zanimljivo i sve bi bilo posve odlično da pred kraj sata nije izvukao jednu curu koju je do granice često na konvenciji spominjanog sadizma natjeravao da počne misliti o tome kako se radi jokomen sa bokkenom.Cura očito bokkenom nije u životu puno radila ali Marko ju je mirno cijedio nebi li ipak napravila što mu je bilo na umu.Poslije sam mu na ručku to i rekao i on se skroz čudio,čak me pitao “ma koja je to cura?”.
Nakraju je fer dodao kako mu je žao što se vrijeme ne može vratiti unazad.Treća je na redu bila Renata iz Zadra i ona je očito opčarala moje puližane jer su mi nekako najviše nju hvalili u autu.Adisu se naprimjer jako svidjelo kako je Renata svoj sat počela na temu tehnike koja joj je u početku stvarala najviše frustracije.Ja sam u nekom trenutku shvatio kako mi je to zapravo prvi sat aikida koji mi vodi neka žena.Svidjela mi se njena ozbiljnost i predanost aikidu.Četvrti sat na konvenciji je također odradila žena.
To je gđa Vertovšek koja je među prvima u HR počela vježbati KI aikido.Tema joj je bila aikido u svakodnevnom životu.Nekako je na konvenciju donijela dobri duh tih prošlih vremena i svoj je sat odradila kao da pjeva.Lako i melodično.Na kraju dana Jozo iz Aikido kluba “PUT”.Tema katadori menuchi.Ja sam bio već toliko umoran od cijelog dana i puta da mi je sve bilo smiješno a Jozo mi se činio nevjerojatno simpatičan.Stalno je nešto korio svog ukemija koji se dobro oznojio i sve je tehnike pokazao kao u nekom dobrom skeču o majstoru i njegovom učeniku.Dio ljudi više od vrućine i umora nije radio ništa nego su sjedili na tatamiju i gledali sat ali Jozi to uopće nije smetalo i nije se ljutio.Fora.
Drugi je dan konvencije otvorio domaćin tj Vedran sa temom misogi.U zadnje si je vrijeme dao puno truda na tu temu i pošao je istraživati od kud uopće taj TOHOKAMIEMITAME i što sve to skupa znači.Nakraju smo njegovog sata odradili misogi s bokkenima i u jednom je trenutku bilo baš dobro.Sad planira ići u Rusiju a druge godine ako Bog da i u Japan i tko zna što će sve iskopati na tu temu.Nas je u Sesvetama večar prije tihim glasom tako fino uspavljivao svim mogućim saznanjima do kojih je na tu temu došao.
Ja sam punog trbuha Marininih kolača ležao pokriven mekom dekom i navaljen na tople jastuke slušao Vedrana kako priča o surovim japanskim metodama pokoravanja duha i tijela.
Od hladne vode do gladovanja i žestokog udaranja štapom po leđima.Dok sam se još više ušuškavao u deku Iva se privremeno pobunila govoreći Vedranu kako joj nije jasno kako su onda ti isti japanci sposobni za krajnje perverzije i devijacije a Adis je u nekom trenutku svojim dubokim glasom pokušavao skrenuti temu na Coca Colu u filmu “Bogovi su pali na tjeme”.Iza Vedrana je sat trebao povesti Dobroslav ali nije jer nije došao pa je Vedran nadahnut duhom svetim došao na ideju da ga ja mijenjam u njegovoj temi meditacija u aikidu.
Konvencija je koštala 200kn ali ne i za voditelje na konvenciji pa sam tako zaradio 200kn plus dva ručka.Iza mene je bio Krešo iz Osijeka koji je svoj sat nekako zamislio kao “a tribute to shihonage” poslije čega smo išli na još jedan ručak u pivnicu.Ta dva ručka u pivnici su pravi pokazatelj kako je Vedran ustvari napravio dobar posao što je okupio sve te ljude jer je bilo skroz prijateljski i ugodno.Ako je Ueshiba od negdje i mogao vidjeti te ljude mislim da je bio sretan gledajući kako u ime aikida nadrastaju međusobne razlike.
Za kraj još dva sata.Prvi je bio na redu(nakon ručka u dva i po popodne) kako je netko rekao gosp.dr.sensei Erik o čijem satu ne mogu baš puno reći jer je moje tijelo kapituliralo spavajući naslonjeno na švedske ljestve a duh lutao po carstvu nebeskom.Kroz san sam samo mogao nazrijeti da je ljudima Erik jako zabavan i inspirativan dok kao u nekoj monodrami objašnjava što za njega aikido znači.Šteta što sam spavao i bilo me kasnije pred Erikom sram.Za kraj gosp.Vertovšek sa svojim velikim iskustvom ne samo u aikidu nego i u drugim borilačkim vještinama koji nam je u tih sat vremena pokušavao objasniti od kuda zapravo dolaze tehnike aikida.Mene se dojmilo koliko je zagazio u duh drevnog japana i sa koliko je koncentracije i ozbiljnosti otpratio cijelu konvenciju.Govorio je puno i o značaju toga što smo tako našli i kako je to jedini način da budućim generacijama osiguramo neku tradiciju koju će s ponosom isticati.Nekako imam dojam da ga nisam baš dobro razumio,izgledalo mi je da toliko toga želi podijeliti s nama.Pokazivao nam je i neke brutalne tehnike koje su prethodile aikidu i ja sam s užasom shvatio da mi se baš sviđaju i te tehnike i kako je Vedrana par puta zakucao u pod.Kada ću konačno izgubiti ukus za te stvari.Nakraju konvencije smo se svi zajedno malo podružili u kafeu i to je uz pozdrave i grljenja nekako bilo sve.Ustvari nas je čekao još i put do Pule koji smo si malo produžili jer smo fulali i prvo krenuli do naplatnih kućica za Slavoniju a onda nazad.Biseri.U autu smo u sumrak umjesto kontemplacije pričali o tome kako je kome bilo i ogovarali druge uz neizbježne muške teme o ženama.Međusobna optuživanja i pokušaji da se dokaže kako su neke stvari bile skroz slučajne.
R

Sramota?

Vanja — Sun, 07 Aug 2011 21:19:59 +0000

Sensei Yoshigasakiev serminar u Balama doživio sam ovaj put na jedan vrlo osebujan i dojmljiv način. Toliko tema za praksu i teoretiziranje: konstruktivni i desktruktivni način života, um i tijelo, izvorni i misleći um, teorija i praksa aikida, i na kraju ono neizbježno zašto, pa opet zašto i onda opet zašto, i tako valjda u nedogled…

U cijeloj toj priči provlači se opet ona ideja da se ne mijenja senseijeva priča već naš doživljaj iste. Tko bi rekao da sam tako glup pa da mi treba ponavljati istu priču već toliko godina za redom, na isti ili ponešto drugačiji način, kako već iskusni učitelji pronalaze druge metafore za istu stvar, a sve kako bi glupi učenik konačno uhvatio nit vodilju i doživio onaj “a-ha” trenutak (ono u navodnicima se ne odnosi na famoznu Norvešku grupu, isprike obožavateljima koji zalutaju na ovaj tekst).

Sjećam se da je sensei Marijan rekao jednom prilikom da se bilo što u životu može naučiti za 10 godina, pod uvjetom da se predano i svakodnevno radi. Sve je to bilo rečeno nama početnicima, valjda sa idejom da ne odustajemo ali i da ima puno posla… Mogu samo reći nakon ovih nešto provedenih (ugodno) godina u aikido da me sram. Sram me što mi toliko treba, što jednostavno ne ide, uletilo mi tupilo od nekuženja. Valjda me sram na onaj način na koji je dobru djecu sram kada isto tako dobra djeca naprave neku svinjariju. Ili me možda sram onako iskonski? Neznam još, kad sram nestane vjerojatno ću znati o čemu je riječ.

Sram me i radi toga što u ovo vrijeme nisam uspio naći način da stvarno učim aikido, da ga radim, umjesto da ga samo konzumiram. Vrlo zanimljivo osvjetljenje i isto tako nezgodan osjećaj je bio kad je sensei Yoshigasaki na ovom serminaru po valjda 42579-i put objašnjavao katate dori tenkan. Bilo je toliko “a-ha” trenutaka da sam vjerojatno promjenio isto toliko nijansi crvene u licu, ali najzanimljivije od svega je bilo to što sam dobio direktan uvid u ispravno razumijevanje, izvedbu i prezentiranje jednog odnosa ukemija i nagea. Na seminaru se to razumijevanje i prezentiranje provlačilo kroz sve što sam vidio, od ideje randori izvedbe u paru pa preko raznih polaganja i komentara nakon njih do rada sa drvenarijom. Čovik kapi bi rekli domaći, sensei Yoshigasaki bi rekao da ima aikido u svom izvornom umu, a ja mogu reći samo .. ma ustvari ne mogu ništa reći, vilica mi je ispala i sram me je.

Kako da konačno ukapiram? Ne mora sve, nisam pohlepan (barem mislim), samo malo, onako da dirne u dušu, da si mogu nać onaj trenutak kad se nasmješim u sebi i nekako sve bude OK i na mjestu, da spoznam smisao svih oblika, boja i zvukova (morao sam ovo, isprike za patetiku). To bi bilo baš super. Zar nebi bilo genijalno da svi možemo dobiti osobni uvid u to što možemo postati, nekako mi se čini da bi baš svi od reda vrlo rado nakon tog iskustva zapeli do daske i poradili na sebi. Bez iznimke. Nažalost, valjda ne ide na taj način. Kad budem imao djecu vjerojatno ću im taj isti koncept morati objasniti, pitam se samo kako. Kako nekome tko je naivan i nevin objasniti da mora proći kroz pakao da dođe u raj (omanite me se molim komentara na temu religije, koristim samo uvriježene slike kao stilske pojačivače okusa E007 i E666).

Ako već ne može tako, valjda gledanje čovika koji kapi (nekako mi se ovo više sviđa od sensei) ima svoju vrijednost. Možda baš zato volim slušati dobre bendove, gledati dobru predstavu ili film? Pitam se samo zašto me ne interesira genijalni knjigovođa na djelu (možda kada bi mi knjige bile u rasulu bi mi to vrijedilo, ali zasigurno i dalje nebi uživao)? Gledanje stvori u meni neki dobar osjećaj, možda jer se nekako stavim u ulogu tog autora, tko god on bio, pa ipak i sudjelujem u cijeloj priči. Iskustvo sa izradom kratkog filma koje je uključivalo početnu ideju, razradu iste, mini scenarij, plan, animiranje suradnika te konačno i snimanje i režiju te montažu, je iskustvo koje mi je omogućilo da se iz pukog gledatelja na autopilotu u svaki sljedeći film koji gledam uključim i kao netko tko barem donekle razumije proces i cijeni taj trud (iako ne uvijek).

No ipak, u gledanju nema kreacije, nema umjetnosti. Šta vrijedi Mona Lisa kad je neznam cijeniti kroz oči onog tko stvara takve stvari? Morao bi postati slikar da je razumijem. Valjda je tako i sa mnom i sa čovikom koji kapi. Još ne kapin ali naslućujem da kapi i da kapi jako puno i da to i pokazuje. Neznam. Čini mi se da je čovik koji kapi toliki čovik i da toliko kapi da vrlo vjerojatno i knjigovođe gleda istim očima kao Mona Lisu. Valjda otuda i to moje oduševljenje sa svakim seminarom čovika koji kapi. Kapiš?

Kako onda iz tog gledanja doći do kapiranja? Neznam. To je onak kratki odgovor. A za dugi ćemo ben vidjeti… Ono što mi se na snimanju filma jako svidjelo je ideja da svaki film (predstava, festival, program, gradnja kuće, odgajanje djece, …, život, ekstrapolirajte po želji) mora imati jednu riječ, jednu nit vodilju koja povezuje cijeli film. To nije nužno i naslov filma, ali bi trebalo da gledatelji ukapiraju (nekako mi se omililo to govoriti) tu nit vodilju gledajući film. Ipak, najveći doprinos te jedne riječi po meni je taj da služi kao “reality check” (neznam adekvatan domaći izraz). Ključna ekipa filma može i mora svaku scenu, budžet, plan, verificirati uz tu riječ. Na taj vrlo jednostavan način moguće je ostati na dobrom putu i dovršiti film, u protivnom se dogodi svašta. Znam da je moguće i drugim načinima stvarati ali nekako mi se čini da svi ljudi koji kape (veliki slikari, pisci, …) imaju to urođeno, ono nešto što ih vuče i što valjda i znaju slušati i dopustiti tome nečemu da ih vodi. Voditi, zanimljivo da istu riječ čovik koji kapi upotrebljava i za odnos uke i nage.

Što je onda nit vodilja aikida? Željezni stisak ukea? Ne. Nikako, ni u ludilu, ni pod razno (shvatili ste). Doduše, pišem u svoje ime, pa možda nekome ovo nešto i znači, ali tu je čovik koji kapi davno rekao da svatko bira svoj nivo agresije. Za mene je odgovor na ovo jasan: ne hvala. Ajmo dalje. Fizičko natjerivanje i dokazivanje? Ne. Iako se ponekad ulovim kako želim pokazati da sam jači i da znam aikido, pogotovo kod slučaja željezne ruke. Koja budala. Ajmo dalje. Rad rad i samo rad? Možda. Osjećam da to ima veze, ali da nije ključno. Sigurnost nagea? Ma da, naravno, ali opet nekako nije ključ. Ples partnera? Da, ima velike veze, ali isto nije ključno. Umjetnost? Da, to može. Ali nekako je preširoko. Harmonija? Da! To mi se čini kao možda najbolja riječ za sada.

Dakle harmonija. Nekako paše najbolje uz onu filmsku ideju. Da isprobam. Željezni stisak ukea? Ne paše uz harmoniju, dakle ne treba nam to. Ples? Može ako je harmoničan. Sigurnost nagea i ukea, isto tako ne smeta ni za ukea ni za nagea ako je harmonično. Eksperimenti u treningu? Da ako su harmonični! OK, ajmo reć da sam na nekom tragu. A što sa načinom kako to ostvariti? Dali je neznanje harmonično? Nije. Dakle, ne gine mi nego postati čovik koji kapi aikido jer drugačije neće biti harmonično. Sad kako pišem, čini mi se da je baš ta harmonija savršen opis Marijanovog polaganja ki testa (na koje mi je isto vilica pala, ali malo kasnije, kad su se lampice popalile). Ostaje samo neki glupi osjećaj da će harmonija izgleda doći tek kada usvojim sve i na kraju. Zanimljivo (po kineskoj definiciji). Ali sviđa mi se ta harmonija. Paše i uz ideju teorije aikida i stalnog propitivanja zašto neki pokret radimo a zašto neki ne. Uostalom, upravo tim zašto načinom je čovik koji kapi prezentirao onaj famozni tenkan i izgledalo je, vidi čuda, harmonično!

Kad smo već kod harmonije, danas sam se naljutio. Nimalo harmonično. Ustvari do te mjere neharmonično da mi je bilo poslje muka. Za stvarno. Pa sam pojeo slatkoga. I još malo se odharmonizirao. Ali tješim se da svaka čaša meda ide sa čašom žuči pa se nadam da će me ta žuč malo vratiti u harmoniju. Ne trebam ni spominjati da me opet bilo sram. I ustvari još je. Tako mi treba.

U svakom slučaju, baš mi je drago da imam tako dobre učitelje harmonije: čovika koji je kapija i svoju supružnicu. Dodao bih i da neću imati ništa protiv kad dođu i druge male učiteljice i učitelji harmonije. Onda ćemo svi zajedno moći harmonično da se sramimo, pa da vidiš sreće i veselja

Beppe u Zagrebu ’11 (malo srama ne škodi)

Robert — Mon, 13 Jun 2011 16:35:39 +0000

Rečeno je da čovjek sniva a Bog odlučuje.
Tako sam i ja prije ovog seminara snivao da ću si na seminaru baš biti super,snivao sam kako će mi sve ići i ja ću uživati u blagodatima aikida.
Ako Beppe nekoga i izvadi van to naravno neću biti ja nego npr Dobroslav i sensei neće ispravljati mene nego njega a ja ću se potiho smijati u sigurnosti zadnjih redova baš kao da sam na nekoj predstavi.
Ako slučajno ja izađem van bit ću baš poput glavnih junaka koji nikad ne griješe i svi im se dive.
Mož’si mislit.Šipak.
Beppe me izvukao vani već u prvoj polovici jutarnjeg treninga i zamolio me da pokažem ikkyo wazu.
Istu onu wazu koju ja već 6 godina kao učim druge.
Osramotio sam se jer nisam mogao zaustavit ruke kako treba već sam nakon stopa još nešto ljuljao gore ili dole.
Nisam mogao vjerovat.Moje ruke koje me ne slušaju i da stvar bude gora još i drhte toliko da sam mislio u zemlju propast.
Podsvjesno u nama je moćna sila i nikad ne znaš kad će otamo koji kompleks izaći.
Pokušao sam se izvući javnim priznanjem kako sam popio previše kave ali koga briga što sam pio.
Kad me već poraženog nakon kratkog vremena ponovo izvukao van nisam više ni imao nade da će biti bolje.
Beppe me stavio lice u lice s Canjegom tražeći od njega da me napadne shomenuchi a ja sam se kao trebao maknuti na vrijeme.
Kasnio sam toliko debelo da me sensei u jednom trenutku uhvatio i gurnuo u stranu u pravom trenutku s obzirom da se ja sam nisam mogao maknuti kad je trebalo.
Taj mi se moment toliko urezao jer sam iako osramoćen jednim dijelom svoje svijesti percipirao trenutak u kojem Beppe pokreće moje tromo tijelo baš kao da je njegovo i nevjerojatno je koliko je to prije od onog što sam ja radio.
Otprilike kao da trebaš ustati prije izlaska sunca a ti se ustaješ u podne.
Beppe je na seminaru nekako uglavnom objašnjavao naš novi sustav polaganja i možda je najbolje rekao Dobroslav kad je rekao da je Beppe kao majka ptica koja ptićima prožvače hranu kako bi je oni lakše mogli jesti.Zato je sensei Yoshigasaki i napravio shihane tj instruktore koji svojim iskustvom mogu biti inspiracija za ostale.
Beppe nas je počastio i pokojom pričom iz doba kad je on išao u Japan i sretao se sa Yoshigasakijevim senseijem Toheijem.
Tohei je ove godine nažalost napustio ovaj svijet.Bila mu je 91 godina i kad je otišao meni se činilo kao da više nema jedne planine koja je uvijek bila tu.
Toheija sam gledao na videu,čitao njegove knjige ili čitao o njemu ali kad ti netko tko ga je u živo sreo ispriča nešto o njemu to je skroz drukčije.
Beppe me ohrabrio i time što je u jednom trenutku spomenuo kako ima polomljenu nogu.
Ako sam dobro shvatio meniskus i ligamente koljena i kad sam u svlačionici bacio oko na tu nogu izgledala je kao neka kljasta izraslina a ne noga.
Rekao je kako čovjek nekako trebao adaptirati stvari i kad nema vremena za duži odmor ipak se nekako može odmarati barem malo svakog dana.
Ta mi se jednostavna misao skroz svidjela.Zvuči lako ali ipak većina ljudi nekako čeka vrijeme kad će moći odmarati umjesto da odmaraju kad mogu.
Radili smo i tehnike za prvi i drugi kyu i opet je jedna od tema bila priprema za randori tj istovremeni napad više ljudi.
Za drugi kyu napada jedan ali kako hoće a za prvi dvojca.
Beppe je za ovu temu stalno izvlačio Canjega koji se barem po mom mišljenju tako dobro snalazio u tome da Beppe nije mogao ne reći da to ustvari i nije tako teško.
Pogotovo kad si kao Canjeg 2Dan i vježbaš petnaest godina.
Ipak pamtim kako mu je malo skrenuo pažnju na to “kako bi trebao tražiti i harmoniju a ne samo efikasnost”.
Mario i ja smo prije nego ga je sensei zvao u zadnjem redu umjesto da vježbamo pričali o povjesti aikida i zajedno djelili sumnje u to što vježbamo.
Mario je sumnje sažeo u rečenicu”dobili bi samo takve batine da nas netko stvarno napadne”.
Meni je bilo skroz smješno kako ga je Beppe zvao odmah iza toga i on je mrtav hladan na tatamiju napravio sve što je trebalo.
Onda opet u zadnji red na razgovor i pitanja o tome gdje bi mogao učiti Wing Chun pa opet ispred svih na demonstraciju.
Mario je čudo od čovjeka.Još nikad nisam vidio nekoga tko istovremeno može takvom lakoćom šetati iz jednog filma u drugi.
Kad sam mu nakon treninga rekao da i nije tako loš kao što misli rekao mi je da ga nisam dobro shvatio i da njegova promišljanja i sumnje u aikido nisu takva kakvim se čine.
Zanimljivo mi je kako se likovi koji se najviše zezaju ipak povremeno mogu navući na ozbiljan razgovor i to puno ozbiljniji nego što možeš imati s nekim tko stalno nešto pametuje.
Isto mi se na ovom seminaru iako na kratko dogodilo i s Markom iz V.Gorice koji se kad je zezanje u pitanju teško zaustavlja.
Dok nas je vozio u Sesvete je rekao kako mu je u Zagrebu teže nešto pokazati ispred svih nego npr u Mađarskoj jer je tamo najniži rang.
Meni se svidjelo ovo priznanje jer sam još uvijek bio frižak od sramoćenja na tatamiju.
Marko je još dodao da mu je skroz sjelo što ga je Beppe ispravio u navici da juri na ukemija umjesto da jednostavno čeka zaključujući kako “svatko dobije što mu treba”.
Inače na seminar su sa Beppeom došli i talijani iz Firenze.
Tri dečka i čini mi se tri cure.Jednog od njih sam posebno zapamtio jer ga je Beppe često vadio van i čovjek je na tatamiju dao sve od sebe.
Kad je Vedran nedavno bio u Puli iskreno sam mu priznao što mislim o talijanima i Vedran nije propustio staviti soli na ranu jer mi je nakon sramoćenja s ikkyo wazom rekao da si je pomislio kako ću nakon što me Beppe ispegla sigurno pomisliti kako talijani nisu baš takvi slabići kao što sam mislio.
U pravu je,pitam se kad ću se konačno osloboditi navike da sudim nekoga prema tome od kud je.
…..
R

Yoshigasaki u Ljubljani-proljeće 2011.

Robert — Tue, 10 May 2011 14:31:35 +0000

Na seminar smo krenuli kao i obično,u zoru.Uobičajena rutina,dojo,Montić pa na ipsilon.
Denis,Damir i ja a Lara je na seminar došla iz Zagreba u koji je iz nekog razloga otputovala dan ranije.
Došli smo više manje u isto vrijeme jer smo se tamo našli na parkiralištu i Lara se u autu našla sa čak četiri majstora iz ADZ.
Marijan,Dobroslav,Tomi i Mario.Moglo bi se reći “stara ekipa”.
Pitao sam kasnije Laru o čemu su pričali u autu pa mi je rekla da se razgovor uglavnom vodio o (za nju) nekom nepoznatom sportu gdje je neki lik pobijedio u ringu drugog.
Meni je bilo neobično kako su iz cijelog Zg kluba u Ljubljanu doputovala baš njih četvorica koji senseija prate skoro 20 godina.
I još im nije dosadio.
….
Sensei je seminar otvorio govoreći uglavnom o važnosti meditacije.
Neznam dali je to netko i prije njega u aikidu rekao ali meni se činila skroz originalna zamisao da se u meditaciji može odvojiti dio mozga koji je odgovoran za razmišljanje i dio koji je više povezan s Kijem.”KI dio” je na neki način bitniji za život jer je više u kontaktu sa stvarnošću za razliku od promijenjljive i lako podložne misli.
Povezivanjem tijela sa dijelom mozga koji je odgovoran za Ki, meditacija postaje prekrasno iskustvo iz kojeg mogu izroniti kreativne ideje,riješenja određenih problema,bitne odluke i korektan odnos spram tijela koje najviše pati ako negativna misao preuzme vodstvo.
U jogijskoj tradiciji se ovaj “KI dio” mozga naziva viveka što je sanskrtska riječ i nije ju lako prevesti ali moglo bi se reći da je to dio našeg fenomena koji je u kontaktu sa stvarnošću tj istinskim realitetom našeg postojanja.
Drugi je dio ono što jogiji nazivaju budhi ili intelekt mehanizam koji je odgovoran za ono što sensei zove mišljenje i vrlo često čovjeka dovede u nevolju jer je sklon stvari
sagledavati sebično i u skladu s naredbama ega donositi odluke.
…….
Kako Yoshigasaki nije bio u našim krajevima od tzunamija i katastrofe u Japanu nekako sam u tom periodu znao često pomisliti na njega i pitao sam se što on misli o svemu tome.
Kad se potres dogodio razgovarao sam sa Vedranom i on mi je rekao da je senseiju napisao mail sućuti ali kad sam ga pitao što mu je odgovorio nije mi imao što reći jer mu sensei nije odgovorio ništa.
Mogao sam vrlo lako zamisliti kako se isto dogodilo i drugim instruktorima koji su mu pisali.
U Ljubljani nam je objasnio i zašto.
Ne znam koliko je objašnjenje razveselilo instruktore koji su mu pisali jer je suština čitavog govora na temu toga na koji je način on pogođen katastrofom
bila-”to se vas ne tiče!”
Naravno uz smješak.
Isti smiješak koji sa lakoćom objašnjava zašto su mu pisali instruktori koji su katolici.
Zašto osnova naše kulture počiva u rimokatoličkoj tradiciji i iako ne idemo svaki dan na misu itekako svoje ponašanje temeljimo na ovoj tradiciji koja je naravno totalno suprotna od tradicije na kojoj počiva njegova kultura pa samim tim i on.Radi se naravno o Zen tradiciji koja na probleme i ovakve katastrofe gleda malo drukčije.
U to tradiciji nema mjesta za konvencije tipa “kako si” pa ti nešto kažeš pa onda onaj drugi malo priča o tome kako je njemu pa ti iznosiš svoje probleme i tako u krug.
Simpatico kako kaže Yoshigasaki jednostavno nije svojstven ovoj tradiciji i put za izlazak na kraj sa svim emocijama koje čovjeka mogu dohvatiti nakon jedne takve katasrofe nije pričanje sa drugima i žaljenje nego prihvaćanje sa samim sobom.Put meditacije.
……..
Isti sam dan i sam mogao isprobati put prihvaćanja jer mi je nakon cijelodnevnog vježbanja opet otkazalo koljeno i nije mi bilo lako prihvatiti činjenicu da sam uz sav trud oko izlječenja opet na početku.Koljeno boli,jako boli i osim šepavog hodanja druge aktivnosti nisu moguće bez jake boli.
Za razliku od senseija ja sam svoju nevolju iznosio svima koji su me pitali i u duhu naše rimokatoličke tradicije vodio duge razgovore o svojim i tuđim zdravstvenim nevoljama.
Tako sam nekako došao i do Yoshigasakija koji me prije treninga pitao što me boli a ja sam se u praznom dojou rascmizdrio iznoseći svoje jade.
Uvijek me zapanji koliko je olakšanje nešto reći nekome tko te ZAISTA sluša.
Kad je prije nekoliko godina na jednom seminaru Yoshigasaki rekao da nije lako nekome pomoći i da je često jako puno ako nekoga samo slušamo nije mi baš bilo najjasnije na što misli.Pokušao sam jednostavno slušati ljude koji su mi se na nešto žalili ali nisam primjetio da im je zbog toga lakše.
Ovog mi je proljeća u Ljubljani sinulo i zašto.
Dok sam govorio Yoshigasakiju kako se osjećam i što me sve muči skidao sam sav teret sa sebe jer me jednostavno slušao netko tko nije samo čekao da završim kako bi on mogao pričati o svojim problemima.
Nije me ni prekidao ni poticao da govorim i ono najvažnije nije uopće htio reći ništa tipa “trebaš napraviti to i to”ili “dobro ti je ovo ili ono”.
Samo je slušao i smijao se.Tu i tamo bi postavio kakvo retoričko pitanje poput”ima li garancije da će ti operacija pomoći?”
Iako dolazi iz sasvim druge kulture ipak ima razumijevanje za našu potrebu da prvo razgovorom riješavamo stvari.
Kad sam završio nije rekao ništa a ja sam se osjećao odlično.
Nekako mi je pomogao da stvari prihvatim kakve jesu i jedino mi je rekao da vježbe mogu voditi i tako da sjedim na stolici!
Super,da sam se sam toga sjetio u duhu svoje rimokatoličke tradicije pomislio bi da je to hereza.
…..
Kad je nakon tog razgovora počeo trening nije mi ni bilo čudno da je na razgovor reagirao tako što je sat vremena od ukupno dva što su još ostali posvetio vježbama teateho.
Načinom na koji čovjek može bolje razumijeti sebe.Teateho nije samolječenje već je samorazumijevanje.
Tema je naravno bila koljeno i nadam se da je i drugima odgovaralo jer bi se u suprotnom osjećao kriv što sam utjecao na tok seminara.
Teateho metoda nije garancija da će bolovi otići ali je svejedno izvrsna stvar u kojoj se bol prihvaća kakva je.
Meni se čini da je to i metoda sa kojom ljudi mogu vidjeti koliko zapravo njihovo vlastito tijelo posjeduje inteligencije ili bolje reći mudrosti.
Dok je objašnjavao teateho i njegovu vezu sa meditacijom sensei je rekao da ima dva izazova u životu.
Prvo je da nikada ne ide k doktorima(do sad nije!) i druga vezana za to je da ne nosi naočale.
Ostavio je ipak mjesta za zubare govoreći da su korisni.
…..
U subotu smo radili 5,4,3 a u nedjelju nešto malo 1 i 2 kyu.
Yoshigasaki se uhvatio posla i razmontirao cijeli stari sustav polaganja i uveo skroz novi.
Ne treba ni reći da se u odnosu na ono što smo prije samo dva mjeseca radili u Zagrebu puno toga promijenilo.
Za one kojima je to previše Yoshigasaki je rekao da nema ništa protiv da rade aikido kakav je on podučavao prije 20god.
Sve dok to ne smeta nikomu.
Usporedio je to sa komjutorskim programima gdje načelno nema problema ako netko želi koristiti stare programe a ne nove.
On nam jednostavno sugerira brže i lakše načine a na nama je da biramo.
Ovako sa strane gledajući čini se da onima kojima su išli stari načini idu i novi osim u slučajevima gdje su stari načini previše prionuli za i inače nefleksibilnu ličnost.
……..
Novost je svakako da se jo uvodi već od 5 kyua ali više u obliku jednostavnih vježbi gdje možemo učiti osnovne pokrete i principe kad nešto držimo u rukama.
Drugo je su sve imobilizacije(ikkyo,nikkyo,sankyo i yonkyo)sad na 3kyu ali bez tenkan koncepta i nakon hvata za kimono.
Bokken koliko se sjećam dolazi sa 2kyuom i to u obliku jednostavnih vježbi gdje se pokazuje ispravno držanje bokkena i osnovne kretnje uobličene u neku vrstu aikido vježbi.
Također u drugi kyu se i uvodi lagana priprema za randori.Jedan uke ali napada kako hoće nagea i za prvi kyu isto, samo dva ukea!Super.
Baš mi je drago da još nisam položio 1kyu.
Još je bilo dosta toga ali ionako će se vjerojatno još mijenjati pa nije ni važno.
U svemu tome meni je bila najbolje gledati sa kojim se žarom Yoshigasaki nečeg uhvati.
Usredotočenost kombinirana sa kreativnošću.
Rekao je da su prije majstori programe polaganja i vježbanja jednostavno slagali na osnovu nekog svog viđenja bez prave teoretske i filozofske podloge.
Dodao je kako aikido i ostale borilačke umjetnosti debelo kaskaju za drugim “artovima” kao na primjer glazbom i da nema razloga da i aikido ne bude na puno višem nivou.
Mali je problem što su ljudi kako reće koji se bave borilačkim vještinama manje inteligentni od matematičara ili glazbenika.
Smijao se naravno,nije mislio baš ozbiljno ali kako kaže stara izreka
“u svakoj šali ima malo šale”.
R

Adisova hakama

Robert — Fri, 22 Apr 2011 11:11:01 +0000

Večer uoči polaganja mi je Vedran značajno rekao;”znači imat ćeš drugu hakamu u klubu”.
Do kad to nije rekao nisam razmišljao o tome na taj način ali kad se sjetim što su Vanja i Adis sve prošli dok nisu stigli do tog polaganja vidim da to i nije baš toliko lako.
Privatni problemi,posao,ozljede,aikido krize,problemi s instruktorom,seminari i ostale prepreke za veliku većinu ljudi ostaju nepremostiva prepreka.
Osobno nikad hakamu nisam smatrao nekim postignućem jer ispod nje još uvijek stoji bijeli pojas,simbol početnih stupnjeva.
Uvijek mi se činilo da je barem što se naše škole aikida tiče polaganje za shodan(crni pojas) tek zapravo neki početak pravog vježbanja.
Otprilike kao da sam naučio održavati ravnotežu na bicikli bez pomočnih kotača ili zaroniti u plićaku bez da rukom začepim nos.
Nije ni čudno da je sensei ispred shodana stavio shoden(ki test) koji je zapravo pandan shokyu na samom početku učeničkih stupnjeva.
Mislim da je sensei prošle godine na seminaru u Ljubljani govorio o tome kako je pričajući sa dugogodišnjim instruktorima vidio kako se velika kriza u praksi vježbanja kod većine javlja svakih desetak godina.
I on sam je imao krizu i sjećam se kako mi je fascinantno bilo kad je rekao kako je prvo našao privremeno riješenje a tek nakon 4ili5 godina i pravo riješenje!
Možda je 5kyu ulazak u aikido vode,crni pojas početak pravog vježbanja,4dan vjerojatno znači da se aikido počinje živjeti.
Hakama znači da smo se obukli za vježbanje:)!
Meni je bilo neugodno pa nisam ni zapamtio što zapravo predstavljaju nabori na hakami.Svaki za jednu vrlinu koju uglavnom nije lako steći.
Sva sreća da se u našoj školi o tome baš previše i ne govori.
…..
Adis je svoju hakamu stvarno zaslužio.Nije na meni da sudim ali mislim da je svoje polaganje odradio bolje nego Vanja i ja.
To je ustvari i normalno jer smo mi morali malo prvo prokrčiti put ali svejedno ne umanjuje njegov trud.
Kad sam počeo voditi vježbe ljudima koji su se polako upisivali u klub sam savjetovao da si kući naprave tzv aikido kutak.
S obzirom da nemaju svi velike kuće u kojima bi mogli imati veći prostor za vježbanje činilo mi se da bi ova ideja aikido kutka mogla biti kao neka mala KI oaza unutar stana.
Dva kvadrata tatamija,polica ili komoda,neke inspirativne knjige,možda biljka ili fotka.Po vlastitoj intuiciji i sklonostima.Kutak za meditaciju ili ki disanje očišćen i jednostavan.
Poslije mi je dosadilo ljude s tim opterećivat jer sam nekako osjećao da ideju većina ljudi ustvari ne prihvaća.
….
Jednom me Adis pozvao da dođem kod njega doma i svidio mi se vrt i prilično velika kuća koju su čini mi se naslijedili od bake.
Adisova žena je pravi “stroj za čišćenje”.Jednom kad sam su-prugu koja je bila na putu htio iznenadit čistom kućom zvao sam Mihaelu za pomoć.
Nevjerojatna je,brza i efikasna.Gdje god je prošla sve se uredilo i blistalo.Pravi talent i nije lijena teško radit.
Adis mi je malo pokazivao raspored prostorija i baš me razveselilo kad sam vidio da je u spavaćoj sobi napravio aikido kutak.
Jednostavno i od srca.Mala drvena komoda,znak KI i drvenarija na zidu i čini mi se dvije ili tri knjige o aikidu.
Ono najbolje mi je bilo da je na zid naljepio papir sa popisom tehnika za treći i drugi kyu.
Svaka čast.
Bez namjere da nekog pretjerano hvalim mogu samo Adisu zaželjeti i dalje uspješno vježbanje.
R

p.s.tekst je nastao i djelomično kao rezultat krivnje koju osjećam jer sam večer uoči polaganja na Marijanovo pitanje o Adisovoj spremnosti izrazio blagu sumnju jer mi se činilo
“da malo previše želi taj “2kyu”.Kad me prije nekoliko mjeseci pitao nešto vezanu za kupovinu hakame rekao sam mu ” da prvo skoči a onda kaže hop”.
Marijan je mudro odšutio tu moju primjedbu i pustio da polaganje pokaže svoje.

Sebični seminar

Robert — Mon, 18 Apr 2011 10:30:48 +0000

Prošao je još jedan seminar s našim Marijanom.Ovog puta iz nekog razloga nisam nakon seminara deprimiran nego motiviran.
Moja su-pruga je krenula u obračun sa viškom stvari u kući pa su Marijan i Vedran koji su spavali gore upali u taj proces.
Za obrocima nam je glavna tema bila višak stvari i kako i zašto do toga uopće dolazi.
Tako smo se vratili i do Drugog svjetskog rata i na razdoblje malo prije njega kad su naši djedovi i bake bili još mladi.
Pometeni događajima naši su se stari poslije rata toliko prepali neimaštine da su počeli nagomilavat stvari.
Kako je kolektivno nesvjesno strašno moćna stvar strah se prenio i na naše roditelje koji su nastavili s tradicijom skupljanja viška stvari.
Sjećam se svog stana gdje sam živio s roditeljima i pamtim krcate ormare svakakvom robom,posteljina,potom suđe i sve što ide uz to,zatim takozvani freizer u koji je moja majka silom gurala gomilu mesa kako bismo bili sigurni od gladi,i bezbroj drugih nepotrebnih stvari.Kod nas je na ručak uvijek moglo doći još dvoje troje vrlo gladnih ljudi.
Podrume,špajze,tavane ne treba ni spominjati.To su bila kraljevstva nepotrebno nagomilanih stvari.
Naša generacija je očito naslijedila isto samo je sve još i skopčano s ovim besmislenim konzumerizmom i cijelom mašinerijom koja konstantno radi na promociji ideje kako je jako nužno kupiti još novih stvari.
O djeci da i ne govorim.Na njih napad počinje još u rodilištu i dok dođu do školske dobi već su uvjerena kako živjeti dobro znači konstantno kupovati nešto novo.
Svejedno,borba sa svim tim je i više nego zabavna a mala pobjeda poput darivanja stvari koje ti nisu potrebne nekom, kome su potrebne donosi dobar osjećaj.
(još je bolje ako se nešto proda-reče moj “niži” um).
Marijan je,otvoren i prijemčiv kao i uvijek iskoristio razgovore i u svom ih stilu prenio u našu praksu na tatamiju.
Jednom je kandidatu za shokyu rekao da “ima sve što je potrebno” i da sad treba raditi na tome da se riješi nepotrebne napetosti.
Tavani,podrumi,ormari,škrinje i ladice su i u našoj svijesti.Koliko je samo stvari um nepotrebno nagomilao i unio ih u našu svijest.
Koliko?Sve što se moglo i još se svakodnevno intenzivno radi na tome.
I sad sav taj teret opterećuje naš život uključujući i naš aikido.
Nije ni čudno što smo toliko kruti, slabi i nemirni.
Tek se nakon zaista dobrog vježbanja osjećamo “lakše”.
Koliko je samo Aleš bio u pravu kad nam je prošle godine u Premanturi pokušavao objasniti zašto je aikido ustvari misogi(čišćenje).
Ima jedna indijska izreka koju sam davno čuo od svog Učitelja koji nas je kad smo prvi put pristigli u Indiju začuđeno gledao sa svim silnim koferima koje smo dovukli iz Evrope sa sobom.
U nevjerici je sa smješkom vrtio glavom kao da želi reći”čeka nas puno posla!”
Kad su stigli prvi proljevi bilo je jasno da misogi počinje:-)
Tad je rekao nešto vrlo jednostavno.
“Sretan je putnik sa malo stvari”.

Marijan u Puli-travanj 2011.-najava

Robert — Mon, 28 Mar 2011 17:07:35 +0000

Seminar s Marijanom će se održati u subotu 16.04.2011.a u nedjelju 17tog će biti polaganje.
NOVO!!!…je da ćemo seminar ovog puta imati u Pattinaggiu u prostorijama “Judo kluba Istarski borac”,
polaganje u nedjelju imamo u našem doju.
Raspored,
subota od 10 do 12 svi
od 12do13 instruktori
………
od 17-18 instruktori
od 18do20 svi
nedjelja; polaganje počinje u 9 i 30.
……..
Cijena seminara je 120kn za sve,150 instruktori a cijena polaganja je 50kn.
…….
Svi gosti izvan Pule slobodno u subotu navečer mogu prespavati u doju.
Dobrodošli!

View Larger Map