Aikido klub Pula » Iskustva

I jedna ili dvije tehnike

Robert — Thu, 26 Jan 2012 09:31:58 +0000

Polako prolazi i ovaj mjesec.Skoro pa da mi je najdraži.To je mjesec u kojem se nekako prirodno i lako meditira i zapravo je zadnji pravi zimski mjesec.Poslije se sve okreće proljeću i dani su puno duži.U Puli za ovaj period kažu da je “tapija”.To mi je jedna od najgorih riječi koje sam ikad čuo.
Ne znam od kud je došla u sleng ali ukratko označava “kako se ništa posebno ne događa”.
….
Sa novom grupom koja je krenula na jesen sve do sada nismo prošli više od dvije tehnike.Katatekosadori i katatedori tenshin kokyunage.
Oni su se nekako navikli da se uvijek kad dođu rade samo te tehnike i skroz je ok.Uvijek se nešto malo popravi i nema žurbe.Iz te perspektive mi se prijašnji način rada s početnicima čini krajnje besmislen.Znali smo u mjesec dana vježbanja proći cijelu hrpu tehnika i činilo se da ljudi to vole.Ja sam se svaki trening pravio važan i ponosno iznosio još jednu novu tehniku.To je nakraju dovelo do toga da su oni koji su i ostali nakon takvog šminkerskog tretmana morali prilično zapeti kako bi koliko toliko pristojno položili 5kyu.”Osnovu čovječnosti” kako taj kyu zove Yoshigasaki.Rekao je da bi svatko tko želi vježbati aikido trebao prvo tri mjeseca samo gledati trening a onda tri mjeseca vježbati, ali jedino kao uke.Nakon toga tehnike iz 5kyua pa dalje.
Adis često zna reći kako se sjeća da u početku njegovog vježbanja i nismo radili ništa drugo nego katatedori tenkan kokyunage kako se to prije zvalo.To je bilo zato što tada i nisam znao puno više tehnika nego je imao 5kyu pa sam ih razvlačio što sam duže mogao.Kao kad turisti s ne baš puno para u džepu dugo piju jedno jedino piće ne bi li što duže mogli ostati na terasi.Mislio sam da je to loše i jedva sam čekao da malo stasam kako bi ljudima mogao pokazati više ali nije tako.Jedino više što sam dao je malo lažne zabave i pregršt tehnika kojima sam pokušavao dokazati koliko je aikido super.Uvijek ta borba za opstanak natjera čovjeka da se ponaša kao animir dama.
…
Inače Adisa sam neki dan lupio vratima iza kojih je bio svlačeći se u officeu umjesto u svlačionici.Nisam očekivao da je netko tamo i dosta sam jako otvorio vrata a on je udarac dočekao rukom.Onda sam ga namjerno lupio još jednom jer mi je išlo na živce što je tamo.Drugo jutro sam na istom mjestu gdje je bio Adis pronašao žohara koji se pravio mrtav ležeći na leđima iza vrata.To mi se učinilo znakovitim.
Nježno sam ga metlom stavio u škovaceru i onda se počeo koprcati dok sam ga nosio vani na livadu.Poslije sam se zapitao.”Zašto si prema Adisu bio tako grub dok si običnog žohara nježno iznosio vani?
Svlačionice su nam leglo nevolja kad su dječji treninzi u pitanju.Zatvore vrata i onda unutra divljaju dajući si oduška.Jedan dan sam na svlačionici skinuo vrata i to ih je paraliziralo.Ukinulo im je prostor za vlastite zakone tj anarhiju.Čim su se vrata pojavila njihovo područje je ponovno bilo uspostavljeno.
I odrasli imaju neki svoj đir kod presvlačenja.Nemam pojma što se događa ali svako malo čujem neki masni vic i smjeh iz muške dok su žene uglavnom misteriozno tihe.
Neki dan su se na Zlatnim pojavili delfini.Bilo ih je barem deset na ne više od 30tak metara od obale i dugo su se zadržali na jednom mjesto skačući ovamo onamo.
Prekrasni su.Tako slobodni i veseli.Braća sisavci.
…..
p.s.stigla je drvenarija iz Pakraca.7 bokkena,i po 6 jo-ova i tanta.Sve novo i upakirano.

aikido i smrt

Robert — Tue, 17 Jan 2012 16:42:45 +0000

Prije nekoliko dana je umro “Gospodin Bula”.Knjigu o aikidu koju mi je htio dati ipak nisam dobio.Negdje se zagubila i tko zna gdje je.Njegov sin kaže da ju je dao Đuri,Đuro kaže da je ustvari nije ni uzeo i tako u krug.Bula je ponekad znao postiti i po dva tri tjedna ne bi li namaknuo novac za neku knjigu.U džepu su mu našli naš broj telefona ali bio je toliko fer da nas nije htio gnjavit s takvom sitnicom kao što je vlastita smrt.Umro je u krevetu,vjerojatno u snu.
Umro je i Ivica(opisan u “Lopti”).Također kod kuće tj u kamp prikolici u kojoj je živio.Malo prije sam se vratio iz bolnice jer je tamo završio Bruno(“Miljenko kosač trave”).Pogodio ga je infarkt i u strašnom je stanju.Zajedno sa još hrpom ljudi čeka smrt na jednom od odjela Pulske bolnice.Pitao sam ga dali me čuje i kratko je podigao staru ruku.Drugu ruku su mu zavezali za krevet.Sad će vježbači mirno moći parkirati na livadi bez straha da će ih Bruno plašiti kako će im probušiti gume.
Mjesec je dana prošlo od kad umrla Vesna.O njoj nisam mogao pisati jer mi nije dala.Vesna je bila medicinska sestra anđeoskog lica i susjeda našeg doja koja bi nam nekad dala vodu kad je što trebalo oprati na onoj maloj terasi.S njihovog balkona se vidi naš “tatami room” i često bi im znao mahnuti kad bi sjedili na balkonu.Imala je samo 46 godina i bolest ju je pobijedila u roku od godine dana.Tokom jutarnjih treninga bi je znao vidjeti kako mirno sjedi na balkonu i gleda u daljinu.Nije ni htjela puno u bolnicu jer je previše puta vidjela što je čeka.
Sensei Yoshigasaki je i u Ljubljani ispričao kako namjerava umrijeti.Čak je upotrijebio riječ koju ne koristi često.”Duhovna” smrt.On stvarno živi svoj život i smrt ne namjerava prepustiti sudbini.
Mahaprabuđi(indijski svetac 1828.-1963.) je svojim bliskim učenicima godinu dana unaprijed rekao točan sat i dan svog odlaska.Mjesec dana prije je rekao i drugima a nekima je poslao i pismo.Par dana prije se na mjestu gdje je živio okupilo na tisuće ljudi ali je izgledalo nevjerojatno da odlazi jer je bio potpuno zdrav i svjež.Mirno je pjevao svoje duhovne pjesme i kao i obično pomagao svima koji su došli.Deset minuta prije naznačenog vremena je prisutne pitao dali im može ispuniti još koju želju i nakon što ih je blagoslovio svojim zadnjim riječima Mahaprabuđi je sjeo u položaj za meditaciju i pjevajući “OM” otišao iz ovog svijeta.
Golemi je jaz između samoostvarenih duša i običnih smrtnika koje smrt dočeka baš kao što mačka udavi miša.
Inače u tijeku su upisi novih članova.Dobrodošli!

Inova Grupa

Robert — Mon, 26 Dec 2011 07:59:45 +0000

Malo slika, još više riječi

Album sa simpa koricama

Adis — Wed, 21 Dec 2011 16:21:13 +0000

Marijan je ovaj put na seminaru kao i obično rekao i pokazao puno toga. Naravno da sam sve čuo i vidio i pokušao kao spužva upiti što više, ali uvijek nekako neki detalj , riječ ili rečenica ostanu u boljem sjećanju. Osim onog lupanja po nozi o kojem je već Robi pisao, u jednom je trenutku rekao da ne gledamo aikido filmiće na youtubeu nego da vježbamo , vježbamo i vježbamo .
Teško da ima netko tko nije pogledao bar nešto od aikida na youtubu, moram priznati da sam i ja ponekad znao zaviriti u pokoji filmić.
Uglavnom sam gledao nešto od meni poznatih senseia Ueshibe,Yoshigasakia i Toheia… Danas svi nekako žurimo , dali na posao , školu ili nešto treće ali uvijek nešto na brzinu. Ono što nas razdvaja od ove svakodnevnice je aikido. Koliko god požurivali , koliko god gledali filmića ili neznam čega naš će aikido ići svojim tempom i tokom, i nekom svojim brzinom. Kad sam počeo vježbati silno sam želio što prije do nekih stupnjeva i neznam ni ja sve čega , sad nakon nekog vremena kad sam shvatio da sam još uvjek početnik i da trebam samo što više vježbati počeo sam uživati u aikidu. Neko sam vrijeme kad bi se vratio sa treninga pisao neke detalje koje sam smatrao bitnima. Nije to bila loša ideja , ali se jednog dana komp u kojem je sve bilo pokvario
i sve je nestalo.
Danas mi je možda drago da je tako. Probajte samo pogledati fotke koje imate u kompu i one koje držite u ladici ili nekoj kutiji u najboljem slučaju u albumu s nekim simpa koricama.
Ove na kompu su nekako prazne , tu su i sve je nekako pre jednostavno.Uzmeš aparat slikaš uštekaš ga u komp i gotovo, mozes ih već gledati. Onda uzmes one iz ladice i stvarne su imas ih u ruci osjetis dali su na mekom ili tvrdom papiru ili kako se to već zove. Sjetiš se koliki je bio njihov put do ladice , kupiti film , slikati odnjeti da se razvije pa čekati dan ili neznam ni ja koliko više , pa tek onda slaganje u album i gledanje.A tek ona neizvjesnost da neznaš dal su fotke ok dok se ne razviju. Sve to ima svoje, da nebi netko mislio da se bavim fotografijom moram odmah reći da nemam pojma o tome.
Samo me sve to podsjeća na to koliko je bitan taj kontakt , taj dodir na tatamiu. Koliko je dug taj naš aikido put i dal će se i nama nešto pokvariti i sve nestati ili ćemo polako i sigurno razvijati svoj film i slagati ga u album sa simpa koricama.

Marijan u Puli…ipak je bila mećava

Robert — Mon, 19 Dec 2011 10:59:16 +0000

I ove je godine Marijan doputovao vozeći se kroz mećavu.Ne znam ni kako je došlo do toga da se seminar pomaknuo s 10mj.na ovaj 12ti.
Kad je dolazio u listopadu znali smo poslije seminara otići na more i još je bilo ok za plivanje.Tema ovog seminara je bila “drvenarija kroz kyueve” i mislim da smo došli negdje točno na pola,što je skroz dobro jer barem znam temu za slijedeći seminar.Drugu polovinu.Inače mi je ponestalo inspiracije stalno smišljati što bi za svih nekako bilo dobro pa sam barem za drugi put miran.Prije je bilo lakše jer smo svi nekako bili isti a sad bi neki radili tzuzukiwaze,drugi drvenariju a treći bi bili zadovoljni da se samo rade ki vježbe i ki disanje.Ovaj put se dosta ljudi baš prije seminara razbolilo pa su odustali a jedan dio nije mogao doći jer su imali “fešte od firmi”.Za organizatora tj. mene je bilo skoro pa na granici s nepodnošljivim slušati kako se ljudi vesele “što ima dosta mjesta jer nema baš puno ljudi”.U jednom trenutku sam se pobojao da će višemjesečno najavljivanje seminara završiti s fijaskom ali se ipak nakraju skupio pun dojo i bolje da nas nije bilo više.Strašan je taj mali um koji se stalno nečeg boji i brine umjesto da stvari prepusti višem redu.
…..
Kad je Marijan otvorio seminar nekako je bilo jasno da je jako dobra ideja što smo ga zvali.Damir mi se pola sata nakon početka povjerio kako ima osjećaj kako će ovo biti dobar seminar i da je baš zanimljivo kako je netko kao Marijan pun energije jednostavno zato što želi podijeliti s nama što zna.Čak se i Predrag pojavio iako samo kako bi nas pozdravio “jer ima nekog posla” ali je zapanjen s Marijanom ipak ostao cijeli dan gledajući u trapericama sa stepenica.Ljudi u aikido provinciji su jednostavno vrlo brzo zaboravili što znači dobar instruktor i koliko je aikido lijep kad ga objašnjava netko tko zna što radi.Počeli smo otpočetka tj.od toga kako se drži jo,čemu služe uopće ki vježbe,pa dalje kroz razliku između ikkyo waze od funakogija sve do happo undo i kumiwaze s jo-om prije ručka.Nažalost mene je najviše zapanjila činjenica da se Marijan par puta prilično jako namjerno lupio u čini mi se potkoljenicu što je izazvalo jaki zvuk s obzirom da se mlatnuo po kostima.Htio nam je pokazati kako treba stajati prednja noga i pojma nemam od kud mu to lupanje po kostima ali takve me stvari uvijek motiviraju.Poslije sam potajice probao na svojoj nozi ali me zaboljelo čim sam i lagano lupio pa sam odustao.Možda je neki trik,bilo mi je bez veze pitati Marijana kako to radi.
U svakom slučaju nakon te jutarnje lekcije je bilo jasno da je sve ono što smo sami vježbali bilo tek dovoljno da na seminaru uopće znamo o čemu se radi pa da možemo učiti dalje.
……
Popodne je u Puli pala jaka tuča a kuglice su se dosta dugo zadržale na autima i među žlipcima.Marijan je mirno drijemao blizu peći,žena je prala suđe i radila kolače a ja sam se zezao sa S..Njih su dvije za ručak napravile dvije vrste pizze,salatu i krem juhu od povrća.Marijan je S…kupio neku čudnovatu društvenu igru pa su je i igrali kad se probudio.Marijana obožava ali je rekla da joj je od aikido majstora u našem domu ipak još uvijek najdraži Vedran.
…….
Popodne smo seminar nastavili sa manje lakim temama.Tantodori i bokkendori.Meni se kao i obično popodne više nije dalo vježbati.Sugovornika sam pronašao u Savičenta Danijeli iz početničke grupe koja mi je priznala da joj je svega dosta i da jedva čeka kraj.Ja sam uzvratio kako je meni na svakom seminaru popodne tako i da mi se čini kako ni to nije loše dodajući sumnjivu teoriju o tome kako ” upravo u takvim trenucima najviše napredujemo”.Izgleda da ta teorija i nije toliko loša jer smo priznajući si na čemu smo nekako rastjerali tamne oblake malodušnosti i odjednom više manje ok radili što je trebalo.Martini iz iste grupe nije ni najmanje bilo dosta.Napadala je nezadrživo s bokkenom i strastveno oduzimala tanto iz ruku svima koji su joj se našli na putu.Seminar sam završio radeći s njom uzaludno joj pokušavajući objasnit kako mi se ne da dokazivat da joj mogu uzet bokken iz ruku.Ili je možda bolje reći da nemam šanse uzet bokken nekome koji ga puno više želi zadržat nego ga ja želim uzet.Pogotovo popodne.
…….
Navečer smo imali tzv zajedničku večeru u Marini Veruda.To je bila najmirnija aikido večera na kojoj sam bio.Ovaj put se nisam petljao u menu pa su svi jeli što su si i naručili a cuga je bila besplatna po sponzorskoj liniji.Ujutro je većinu ionako čekalo polaganje ispita.Na polaganju se pojavio i Dr.Renzo.Zapravo je bio i na jutarnjem treningu u subotu a popodne nije mogao doći “jer ga je sve boljelo”.U svojoj je 70godini položio svoj prvi aikido ispit.U dojou ga nitko ne pozna jer on dolazi ujutro pa su se ljudi čudili tko je taj sijedi gospodin.Meni je on baš neka veze s prošlim vremenima jer je takvih ljudi sve manje.Danijel,Grga,Boris i Damir su prošli 5kyu a Ino,Sean i Marino treći.Marijan je svakome od njih pošteno i otvoreno rekao što ga ide.Seanu je rekao da pripazi da mu se aikido ne pretvori u kobuki kazalište,Marinu je rekao da je još uvijek iznutra previše napet a Ino je bio previše cool a premalo budan.
Marijan im je rekao da svi sad već polako imaju svoje stilove s kojima rade aikido i da svaki stil ima svoje prednosti i mane.Dalji rad znači očistiti mane i dalje razvijati svoj stil.To je sve rekao tako blago i od srca da se nitko i nije mogao naljutiti.Polagali su još i Labinjani i dva Pazinjana Dino i Marino.Labinjani i Marijan su posebna kombinacija i i žao mi je što ponekad ne snimimo što im je on sve sposoban izgovoriti i na koji način to oni razumiju.Kako god dva Labinjana su iz Pule ponosno otišla noseći sa sobom u Labin 4kyu.Što ima veze što je položen po starom programu.Alen mi je pobjedonosno dodao “kako sam i ja položio za hakamu po starom programu” zaboravljajući da onda novog programa nije ni bilo.
Što se može,aikido je aikido ali ljudi su ljudi.

Hej Joe kuda si pošao sa tim pištoljem…(Ljubljana ’11)

Robert — Tue, 06 Dec 2011 16:38:38 +0000

Imam dragog prijatelja koji uči Tango i trenutno mu nimalo nije lako.Dogodilo mu se da je na treningu upoznao lijepu curu i nekako se dogodilo da su postali par.Zajedno su vježbali i polako počeli i živjeti skupa.Moglo bi se jednostavno reći da su bili mladi i lijepi.U jednom je starom vedskom spisu rečeno da muž i žena mogu postati vladari Neba.Na putu do Neba mom se prijatelju ispriječio glavni instruktor u klubu koji je isto tako vidio da je cura vrlo posebna.
Kao glavnom instruktoru nije mu bilo teško dovoditi prijatelja u niz situacija u kojima je ispadao smiješan a on vrlo mudar i šarmantan.Osim toga curu je pozivao na privatne sate gdje je samo njoj posvećivao sve tajne ovog plesa.Nije prošlo puno vremena i cura je napustila mog prijatelja.
U danima koji su uslijedili prijatelj mi je bio vrlo loše ali je i dalje nastavio vježbati u klubu.Morao je vježbati i gledati kako se njegova bivša odvozi s treninga u autu glavnog instruktora.Da stvar bude gora prijatelj je paralelno s ovim događajima počeo nešto malo učiti i o tome što je to duhovan život.Sve mu se pomiješalo jer je s jedne strane mrzio glavnog instruktora a sa druge je strane čitao o tome kako se svima mora oprostiti što god napravili.Nažalost nije ništa pročitao o Ramayani gdje se piše o tome kako se prije 8ooo god. slično nešto dogodilo i glavnom junaku tog epa.To je bio Ram, u indijskoj tradiciji poznat kao avatar tj “onaj koji je sišao od gore”ili kako još ljepše kaže V.Krmpotić “Silaznik”.Kad su mu kidnapirali ženu Situ Ram je prevrnuo nebo i zemlju ne bi li našao onoga koji je to učinio i nakraju ga je ubio.Doduše demonu Ravani koji je to učinio Ram je dao i više nego jednu šansu da se pokaje i vrati mu ženu ali demonov ego je bio prejak za tako nešto.Osim toga ugnjetavao je na hiljade ljudi i mučio ih bez veze.Prijatelja su jednom pozvali na zajedničku Tango večeru i on je pošao jer nije opet htio biti isključen i sam.Nekako se nadao da je dovoljno ojačao, ali nije, pa je s večere morao otići i prije nego je počela jer se i tamo glavni instruktor pojavio s njegovom voljenom.Umjesto večere prijatelj je pojeo drek sjedeći sam u autu.Kasnije mi je rekao da je htio preskočiti stol i razlupati i glavnog instruktora i sve koji bi mu se eventualno našli na putu.Pitao sam ga “pa zašto nisi?”
Tko bi mu mogao reći da je napravio nešto loše.
…..
U Ljubljanu smo ovaj put išli Denis i ja sami.Opet isto,Montić pa u kurijeru,ipsilon,granica i još malo do Ljubljane.Sve me je bolilo a u plućima mi je gorjelo kao da je naložena vatra.Ruke su mi bile hladne i ukočene i sav sam se tresao.Gledao sam u zalazeće sunce i pitao se kako mora biti onima koji su nasmrt bolesni i nema više nade da će ozdraviti.Denis je vozio polako i baš nas je to ogromno zalazeće sunce nekako obojcu dirnulo.Bilo je i više nego jasno ono što je sensei Yoshigasaki rekao kad smo došli na seminar.Pričao je o tome kako na ovom svijetu postoje i druge stvari koje nisu u nikakvoj vezi sa politikom,novcem i borbom za moć.Super mi je kod njega što je toliko dobro upoznat sa zbivanjima u svijetu a istovremeno može pričati o radosti života,kako unutarnjeg tako i vanjskog.Opet smo puno radili novi 5kyu i sensei je rekao da je 5kyu baš takav jer je ljudima koji tek počinju vježbati tako dan uvid u to što je to čovječnost.Objasnio je i koja je svrha irimija i zašto je nužan tenshin ili ono što smo prije zvali tenkan.Puno smo radili i jo i nekako mi se čini vrijedno zapamtiti kako je rekao da jo nije oružje nego alat.Nije mi baš bilo jasno zašto radimo 19 tzuzukiwazu sve dok odjednom kao iznenađenje Aleš nije otišao položiti svoj zadnji ispit,4dan.Taj je ispit već od prije položio i Davide,čovjek koji je na seminar došao čak iz Bolonje.On vježba već 30godina i dosta smo dugo pričali u pauzama između vježbi.Pitao sam ga zašto je došao čak u Ljubljanu na seminar kad Yoshigasaki ide u Italiju 7-8 puta na godinu.
Rekao je da je u Italiji problem što imaju previše crnih pojaseva koji misle da nešto znaju i onda mu na seminaru ne daju raditi nego ga ispravljaju i stalno pričaju.Još je gore što su neki od njih ljudi koje je on učio pa voli doći u Hrvatsku ili Sloveniju i tako ponovno uči kao da ništa ne zna.Rekao je da je ovdje bolja atmosfera i da ljudi šute i rade.Yoshigasaki je na seminaru dosta objašnjavao, sotai-ho i teate ho i mislim da smo ih radili skoro dva sata.
Nakraju je seminar završio sa tehnikama sa sadašnjeg 2kyua.Ikkyo,Nikkyo i Sankyo.Od primitivnog preko uobičajenog do posve novog načina gdje se linije mimoilaze a tehnika zaista postaje aikido tehnika a ne gruba fizika.Sensei Yoshigasaki je nadahnut duhom svetim od svih baš mene pozvao kako bi mu bio uke.Još uvijek me tresla groznica i pitam se sa sumnjom što si je mislio kad sam ga napadao.Poslije su me neki pitali kako mi je bilo raditi s njim i ne mogu reći ništa pametnije nego je jednom rekao Krešo iz Osijeka kad sam njega pitao isto.Krešo je rekao da raditi sa senseijem znači osjetiti sukus svih tih stvari o kojima mi samo pričamo.Snaga,mekoća,budnost,razumijevanje,sklad,konkretnost,opuštenost,tradicija starog Japana i tako redom.Dok sam radio s njim kao iz inata mi se izvlačila hakama pa sam bio sav rascufan ali barem mi nije pala.
Opet smo bili u istoj onoj svlačionici kao i uvijek pa su Marijan,Canjek,Tomi i još jedan dečko čije ime ne znam donijeli švedski sanduk koji je poslužio kao stol.Svi su pomalo donijeli i gomilu svakakve hrane a najsmiješnija mi je bila Canjekova košara koja izgleda kao ona što je nosila crvenkapica.Jedem druge stvari pa sam sa Denisom i Davideom išao van ali svejedno ih je bilo lijepo vidjeti kako skupa slatko jedu na tom sanduku.
I tako je smrdljiva svlačionica postala nešto više od toga.Ljudi su stvarno čudna stvorenja.

kung fu priča

Robert — Fri, 25 Nov 2011 17:06:14 +0000

Neki kažu da je prije 500 godina u malenom samostanu živjela budistička redovnica.Jednoga dana u taj su kraj došli Neki drugi pa su razrušili samostan ubijajući sve pred sobom.Redovnica se uspjela spasiti i nastavila je povučeno živjeti u planinskoj pećini.Povremeno bi odlazila do obližnjih sela kako bi nabavila nešto malo od onoga što joj je bilo potrebno za život.Ostatak je vremena provodila u meditaciji i molitvi.Jednoga je jutra otišla do izvora po vodu i tamo je ugledala borbu između lisice i ždrala.Pritajila se i fascinirano promatrala lukavstvo lisice i jednostavnu obranu ždrala.Inspirirana, redovnica je nakon ovoga osmislila borilačku vještinu koju je godinama usavršavala živeći povučeno u planini.
U selu u koje je redovnica ponekad odlazila živjela je mlada djevojka.Ime joj je bilo RaspjevanoProljeće.Redovnica ju je poznavala još od ranog djetinjstva jer je kod njenog oca uvijek dolazila kako bi mu davala neke rijetke trave koje je otac prodavao na tržnici u nizini.Djevojčina majka je umrla i njih su dvoje vrlo skromno živjeli brinući se jedno za drugo.Jednoga dana RaspjevanoProljeće je na tržnici ugledao lokalni nasilnik, pripadnik vladajuće obitelji.Ponašao se ružno prema njima i RaspjevanoProljeće i otac su se bojali dolaziti na tržnicu.Požalili su se redovnici i ona je odlučila prenijeti djevojci znanje do kojeg je došla godinama se vježbajući u planini.Priča kaže da je RaspjevanoProljeće u borbi pobijedila čovjeka koji ih je zlostavljao i da je vještinu kasnije predala svom mužu i sinu.Vještina je ostala i do današnjih dana i zove se jednako kao i nekad,Wing Chun,RaspjevanoProljeće.
…..
Meni je prije dosta godina za Wing Chun rekao naš aikido Predrag.Uputio me na čovjeka za kojeg su mnogi govorili da je najbolji majstor te vještine na svijetu.Izgledalo mi je nevjerojatno da u Zagrebu živi netko takav ali sam ga ipak odlučio posjetiti.Kad sam vidio kako radi ostao sam potpuno zapanjen.Pokazao mi je kako može raditi s partnerom zavezanih očiju,famozni udarac sa 2,5cm,tehniku ljepljivih ruku,tijelo koje se ne može podići i drugo.Bio je toliko brz da je mogao udariti 9 puta u sekundi ili je točnije reći da je mogao promijeniti ono što radi 9 puta u sekundi.Rekao mi je da je u početku svog vježbanja zajedno sa još nekim ljudima svakodnevno vježbao po 10 sati dnevno!Dodao je “kako su samo nedjeljom radili nešto manje tj samo 8 sati.I tako 5-6 godina!”On se kasnije iz nekih svojih razloga odrekao profesionalnog bavljenja borilačkim vještinama i potpuno posvetio biznisu.U toj sam ga negdje fazi sreo jer je u to doba imao skromnu grupu od oko 20tak učenika koji su imali sreću vježbati s njim.Uključio sam se u vježbanje i sljedećih deset godina sam vježbao najmanje 3-5 sati svaki dan.Neki su majstorovi učenici bili jako dragi i pozvali su me vježbati s njima van redovnih treninga.Nisam ni slutio što me čeka jer sam nekoliko godina zajedno s njima vježbao na svakakvim mjestima u Zagrebu.Razni tavani,podrumi,vešeraji,mjesta iza tribina,stubišta i skloništa kao i svakakvi stanovi.Ti su dečki bili pravi ovisnici i nekad smo znali vježbati do kasno u noć.Jednom nam je majstor dao neke posebne vježbe koje smo trebali raditi točno 90dana u točno određeno vrijeme.U 8ujutro,4popodne i nakraju u ponoć sve po 40min.Ako bi se fulao i jedan trening sve bi se moralo ispočetka.Bilo je još pravila,poput jela u točno određeno vrijeme ili uzdržavanje od bilo kakvih seksualnih aktivnosti.Svejedno što god smo radili majstoru se nismo uspjeli ni približiti.Nitko od nas ga u slobodnoj borbi nije mogao ni dotaknuti.
Ipak sve to nekako prođe,ljudi polako odrastaju i svatko od nas je pošao na svoju stranu.Ponekad se s nekim od tih dečki(u tavanskoj ekipi je bila i jedna cura) čujem,neki još vježbaju pa malo pitam što radi majstor i u zadnje mi vrijeme kažu kako se zasitio biznisa i počeo ponovno malo više dolaziti.Još uvijek je neuhvatljiv za svih iako i sad ima nekih klinaca koji se jednako tako trude kao mi nekad.
Često sam se pitao jeli vještina koju mi vježbamo zaista ona ista kojom je RaspjevanoProljeće prije 500godina pobijedila zlo.Gledam u koliko se raznih pravaca raštrkao aikido a samo je 40tak godina prošlo od kad je O’Sensei napustio ovaj svijet.Što je tek s vještinama koje su nastale prije 500godina i od onda prošle svakakve interpretacije.Kad danas na internetu malo pogledam razne načine na koji ljudi rade Wing chun ne mogu se oteti dojmu da je vještina možda i više manje slična onoj od nekad ali da ljudi danas nisu dorasli tom alatu pa forsiraju samo jedan dio tj. agresivnost a ponekad i neku mistiku bez pokrića.
……
Središnji dio vježbanja ovog oblika kung fua je čudesna vježba koja se zove chi sao ili u nekom kakvom takvom prevodu vježba ljepljivih ruku.Kad se jednom skuži o čemu se zapravo u vježbi radi ona postaje zarazna i teško je provesti i jedan dan bez nje.U toj su vježbi ruke obojce partnera stalno u kontaktu i ako rade dobro ruke im se istovremeno kreću na potpuno različit način i imaju različite zadatke.Ako netko prekine ono što smo mi zvali tok dobiva batine ili barem jedan udarac upozorenja.Kad su partneri usklađeni zna proći i po tri sata chi sau vježbanja bez prekida toka i to u rukama stvara iznimno dobar osjećaj.Osim toga chi sau služi kako bi se došlo do nečega što smo mi zvali wu-wei ili princip spontanog djelovanja.Kad se time ovlada ruke “same”znaju što u kojoj situaciji treba napraviti bez voljnog uplitanja osobe ili moglo bi se reći ega.U samoj vježbi sve može pokvariti želja da se dominira ili pobijedi što je također teško kontrolirati.Naš je majstor u toj vježbi bio potpuno van naše mogućnosti da shvatimo kako tako brzo može mijenjati ideju koju provodi ili čitati naše namjere kroz kontakt s rukama.Ja sam se pri kraju studiranja ove vještine počeo pitati nije li tajna potpune harmonije s partnerom zapravo sam odgovor na pitanje što je Tao ili Put.Uzalud sam pokušavao probiti granicu stalnog nadmetanja u chi sau i pokušaja da se živčani sustav prisili raditi na što većem nivou.
Kaže se da odgovori dođu kad ih se stvarno iskreno potraži pa sam i ja dobio šansu vježbati aikido.Pojma nemam zašto sam uopće dobio iznenadnu potrebu da nešto napišem o tim sad već prilično davnim kung fu danima.Možda zato što mi je žena počela kuhati neki čaj na čijoj je kutiji nacrtan čovjek koji radi Tai Chi a unutra je divan tekst iz taoističke tradicije.
Tko bi znao.

Prije puta

Robert — Mon, 17 Oct 2011 17:37:21 +0000

U Zg sam busom krenuo rano ujutro kako bi napravio vize za put i kupio još par stvari koje se tamo mogu naći.Uopće se nisam nadao da će šofer u to doba staviti film koji bi putnici trebali gledati.Sjedio sam ravno ispred ekrana i nisam imao izbora pa sam odgledao jedan cijeli i više od pola drugog filma.I prvi i drugi film su bili američki i obilovali su nasiljem.Glavni su se junaci u filmovima borili protiv zla tj. zlih tajnih službi,mafije i sličnog.Mali obični ljudi u trenutku zahvaćeni velikim zavjerama i planovima skrivenih moćnika.
Malima nije nedostajalo ideja pa su se protiv zla borili sa još većim nasiljem i još mi se vrti kako je glavna junakinja u jednom od filmova negativcu zabila olovku u grkljan,iznabijala ga palicom za hokej,izudarala nogama a na kraju ga je njen tata hladnokrvno upucao kad je već izgledalo da će je bad gay dotući.Kad ga je tata upucao ja sam bio sretan jer je bad gay cijeli film bio odvratan i svih nas nervirao.Pitao sam se što bi ja kao instruktor aikida trebao reći ljudima koji su došli naučiti što je to umijeće mira kad je svijet pun ovakvih filmova i poruka koje dijele.Ti su filmovi toliko vješto napravljeni da je dosta teško izmaknuti sviješću i u trenutku dok gledaš počistiti tragove koje takvi filmovi ostavljaju.
Vize su mi bile gotove tek popodne pa sam se u pauzi našao s Marijanom i u centru grada pijući čaj uglavnom pričao o aktualnim aikido temama.
Novi program polaganja,rad s djecom,seminari,ljudi u doju i ostalo.Tokom razgovora su nas nekoliko puta razni ljudi pitali novac.Ciganka bez ruke s djetetom,ratni invalid,i ostali likovi koji odjednom odnekud izrone pitajući novac.Marijan je prokomentirao kako je postalo naporno doći u centar ali je ipak svima dao nešto sitniša.Još smo i stigli otići na ručak u Vege hop i najeli se finih jela s menija plus par kolača za kraj.Nakon tog druženja sam pokupio vize i otišao u dojo Sesvete,pravi kutak mira.Kao i uvijek neumorna je Marina nakon zajedničkog vježbanja napravila odličnu večeru nakon koje smo se još malo podružili i otišli spavati.Ta ekipa ljudi iz Sesveta je stvarno draga i iako su se skupili sa svih strana imaju neki duh zajedništva.Drugo sam jutro opet vrlo rano krenuo za Pulu i nekako je ipak slučaj htio da se nađem u autu s čovjekom koji je u Kastav iznad Rijeke išao na seminar aikido škole Ivama ryu.Škole aikida poznate po tome što se trude očuvati originalno učenje osnivača aikida O’Senseija.Seminar je vodio jedan od najvećih majstora te škole danas,talijan Paolo Corallini,Shihan7dan.
Nije mi se žurilo jer sam bus iz Rijeke imao popodne pa sam odlučio otići i pogledati prvi trening.To je bio prvi seminar aikida neke druge škole na koji sam otišao,doduše samo jedan trening i to gledajući.U dosta velikoj dvorani se skupilo oko 80 vježbača i činilo mi se da su većinom mlađi i mršaviji nego kod nas.Nisu prije početka sjedili u seizi nego su stajali i pričali a neki su se malo zagrijavali.Malo prije nego je ušao sensei Corallini jedna ih je osoba vikanjem upozorila da požure i sjednu u seizu okrenuti prema kamizi ili oltaru.Svi su se šutke poslagali u vrlo guste redove prema zvanju i rangu a kad je ušao sensei svi su se poklonili i tako ostali spušteni sve dok se nije poklonio i sensei nakon čega su se čini mi se tri puta svi zajedno poklonili prema kamizi i dva puta zapljeskali rukama kao što se može vidjeti da je radio O’Sensei.Čitav su taj jutarnji trening radili sa jo-om.Prvo samostalno a onda u paru i sensei ih je periodično zaustavljao kako bi ih upozorio na detalje i dao im zadatak za dalje.Gledajući ih postalo mi je jasno zašto je jednom Yoshigasaki rekao kako su instruktori Ki aikida tj. mi poznati po tome što ljude uče neobične stvari.I stvarno na ovom treningu u Kastvu što sam gledao nitko nije govorio ništa nerazumljivo ,sve se svodilo na točnost pokreta i njihov redosljed.U jednom mi je trenutku prišao organizator seminara i pitao me tko sam,što vježbam i tako dalje.Pitao me je i “tko vam je mentor?”.Rekao sam Yoshigasaki, a on je samo suho rekao “a on”.Nakon toga je rekao da je njihova škola poznata po pedagogiji i didaktici i da se to njemu sviđa a meni je predložio da dođem učiti kod njih u Rijeku.Pitao sam još koliko članova imaju a on mi je odgovorio”uvijek 20tak”.Mene je zanimao i oltar ili kamiza koju mi nemamo pa sam ga malo pitao o tome jer je oltar stvarno bio lijep.Organizator mi je obasnio kako se na prvu stepenicu oltara stavlja cvijeće i hrana(riža,sol,voće) kao dar za bogove a ujedno i predstavljaju element zemlje,na drugoj su stepenici posude sa sakeom(?) i male svijeće kao elementi vatre i vode a na trećoj je nešto što nisam shvatio ali valjda predstavlja željezo i uz mirisne štapiće tvori kombinaciju nuđenja i simbola.Ne znam uz što se na kamizi veže riječ “kagami” ali mi je dečko iz organizacije rekao kako riječ “ga”znači “ja” a kad se ta riječ izvuče iz riječi “kagami” ostaje “Kami” tj.Bog.Kad nestaje “ja” ostaje On.
To me podsjetilo na riječi Kabira(1440-1518) sufijskog mistika koji je napisao na stotine divnih duhovnih pjesama i u jednoj od njih kaže da je staza ljubavi toliko uska da dvoje ne mogu proći.Moraju postati jedno jer dokle god postoji malo “ja” čovjek ne može spoznati Istinu.U drugoj pjesmi kaže kako je uvijek bio jedan ili on Kabir ili Bog.Dok je bio on nije moglo biti Njega.Kabir je bio veliki svetac koji je živio sasvim običnim životom jer je bio tkalac.Imao je ženu i živio je i s njom i sa svijetom u savršenom skladu.
Jednom je rekao da se svijet smijao i veselio kad se on rodio a da je on plakao a da će na odlasku biti suprotno.On će se smijati a svijet će plakati.Tako je i bilo jer su mu za života mnogi dolazili po pomoć i savjet a njegove pjesme su i danas velika inspiracija i pomoć duhovnim tragaocima.Kad ga je jedan čovjek pitao u čemu je tajna dobrog braka Kabir je umjesto odgovora usred bijela dana pozvao svoju ženu i rekao joj da donese jednu upaljenu uljanu lampu.Žena je bez riječi otišla po lampu i stavila je pored muža nakon čega je ponovno otišla.Poanta je da nije pitala “što će ti lampa usred bijela dana?”.Moderne bi se feministkinje vjerojatno zgrozile nad ovom demonstracijom apsolutnog međusobnog povjerenja i razumijevanja bez suvišnih pitanja.Na tom prvom treningu sensei Corallini je uz redosljed i točne pozicije još dosta govorio o tome kako je misija njihove škole očuvati izvorno učenje O’Senseija i da ne mogu biti slobodni raditi kako hoće.Uvijek me zanimalo i što u aikidu znače toliko spominjani trokut,kvadrat i krug i sensei je to skroz jednostavno pokazao i objasnio malo radeći pokrete gdje se to vidi a malo pokazujući štapom prema kamizi gdje su spomenuti znakovi bili istaknuti.
Inače ideja oltara ili kamize je vrlo stara i ne znam dali je netko prije Maharishi(veliki mudrac) Patanjalija tako jasno objasnio čemu služi oltar.Patanjali je još prije naše ere(3. st)napisao svoje čuvene joga sutre.To su kratke kondenzirane upute i objašnjenja koja se bave čovjekom i njegovom ulogom u ovom Univerzumu.Patanjali u svojim sutrama prolazi jako puno stvari i danas je te sutre teško čitati bez tumačenja nekoga tko i sam razumije i sanskrt i ono o čemu je Patanjali govorio.Patanjali je govoreći o oltaru rekao kako je ljudskom umu teško pojmiti stvarnost bez da prije toga ne dobije odgovarajuću pripremu i smjer.Davajući bezobličnom i neograničenom oblik(oltar) ljudski um lakše može fokusirati pažnju i prodrijeti izvan razine relativnog postojanja.Od svih puteva kojima pažnja prema oltaru može teći jedan je put čovjeku prirodno lak.To je naravno put ljubavi.
Trening u Kastvu je završio slično kao što je i počeo,zbijeni redovi, seiza,dva pljeska i čini mi se tri naklona.Vidio sam i neke drage ljude koje poznajem od prije i može se reći da je skroz ok što sam malo pogledao kako drugi rade.Svakako je naša škola aikida prilično različita ali nema veze.Nekako mi se čini da je njihov pravac više vezan za točne pokrete i način vježbanja u Ivama dojou u doba kad je tamo živio O’Sensei Ueshiba a da je naš nekako nastao Toheijevom fascinacijom kvaliteta koje je imao Morihei Ueshiba i još nekih drugih načina(T.Nakamura,T.Ogura) kako se do tih istih kvaliteta može doći.Netko mi je na seminaru rekao kako oni rade ono što se vježbalo u to doba a ne ono što je osnivač aikida demonstrirao a meni se čini da je Toheiju baš bilo zanimljivo to drugo.
Uostalom kao što bi rekao naš narod,”svaki cigo svog konja hvali”.
R

Prvi trening

Adis — Fri, 07 Oct 2011 13:24:03 +0000

Nedavno me jedan prijatelj pitao nešto sasvim neobično, bar mi je to tako zvučalo u tom trenutku. Pitao me je dali na aikidu pričamo. Odgovorio sam mu da pričamo prije i poslije vježbanja.
No on je mislio na nešto sasvim drugo, dali osoba koja vodi vježbe priča za vrijeme vježbi ili samo kaže radite to i to i mi onda mlatimo po vježbama.
Do tada me nitko nije pitao ništa slično, uglavnom me ljudi pitaju dali radimo poluge, dali je to samoobrana i kako nekom saviti ruku ili slično.
Nekako nekoliko sekundi nisam mogao ništa reći, a onda sam kroz smijeh progovorio.
Kada sam prvi put nazvao u klub javio se nekakav miran glas, koji mi je objasnio kako su upisi 22 siječnja i da se slobodno tada mogu javiti. Nisam više zvao nego sam na taj dan, više se ne sjećam u koliko sati, prvi put došao u klub.
Ugodan miris širio se skroz do ulice, čim sam ušao na vrata simpatična me žena (Nadja) u kimonu ponudila čajem, i uputila me u dojo.
Nekoliko je ljudi već bilo unutra, sjeo sam sa strane i čekao polako pijući čaj. Nakon nekog vremena skupilo se dvadesetak ljudi i tada je u dojo ušao Robi u bjelom kimonu, sjeo ispred nas i počeo pričati. Bio je to onaj isti glas koji mi se javio na telefon, ne sjećam se točno što je tada pričao, a nije ni bitno za ovu priču. Ono što je meni ostalo u sjećanju je to da je tako mirno pričao i ja sam se osjećao potpuno smireno. Nastavio sam dolaziti na vježbe i Robi je u tom periodu jako puno pričao o tehnikama, vježbama, i o raznim životnim prilikama i neprilikama. Moram spomenuti kako sam u tom periodu znao dolaziti kući plavih zglobova dok se grupa nije razrijedila, ali dio prije početka vježbi kada nam je o nečemu govorio toliko me zanimao da sam stalno dolazio. Kako je vrijeme prolazilo i što sam duže vježbao, taj me je isti glas znao koji put i ukoriti, špotati ili kako to već tko naziva.
Moram spomenuti da to i nije uvjek bilo vezano za aikido, ali je uvjek bilo u dobroj namjeri.
Dosta puta sam znao nazvati svog učitelja i dugo s njim pričati, naravno to i sad još uvijek znam učiniti. Ponekad vezano za nekakvu tehniku ili vježbu, ponekad bi ga nazvao kad me nešto muči ili kad imam nekakvu radosnu vijest koju bi želio podjeliti snjim. Moj me je prijetelj s početka priče pažljivo slušao dok sam mu sve ovo govorio, svidjelo mu se jer nije očekivao takav odgovor. Pitao me je kada su novi upisi za početnike i dali bi on mogao doći. Naravno da možeš doći rekao sam mu i objasnio kada su upisi. Prošlo je dosta vremena od tog našeg čudnog susreta. Jučer je u našem klubu počeo tečaj za početnike. Dok smo Robi i ja pričali o klincima čiji je trening upravo završio, skupila se manja grupica početnika i trening je mogao početi. Čovjeka sa početka priče nema među ljudima na tatamiu. Nimalo me to ne iznenađuje, jer vidim da ljudi koje znam stalno kukaju kako nemaju vremena, ali nećemo o tome to je tema za drugu priču. Prvi trening kao i obično puno priče . Robi polako upoznaje ljude sa aikidom, a meni se nekako vrti film o ovom mom tekstu koji sam još neki dan počeo pisati.
Opet taj isti glas i opet prvi trening po tko zna koji put, jednostavno sam poželio biti početnik. Robi me je još nakon nekog vremena onako sa strane pitao dali mi je dosadno, jer sam već nekoliko puta prošao taj prvi sat sa početnicima. Klimnuo sam glavom da mi je ok i nastavio slušati.
Ne volim baš previše nešto pisati, ali ovo je za sve one koji žele vježbati aikido. Ne propustite prvi trening !

Bablje ljeto

Robert — Mon, 26 Sep 2011 17:41:25 +0000

Malo prije sam pogledao fotke sa seminara s Beppeom u Đakovu.Ima ih na Vedranovoj stranici i baš mi je žao što nisam bio.Neke seminare propustim s lakoćom ali na ovaj sam baš htio ići.U ovo je doba godine u Slavoniji baš lijepo.Prije sam išao nekoliko puta i pamtim neku dobru atmosferu u prirodi i ljudima.Vrtio sam razne kombinacije ali nakraju ipak nisam mogao otići.U takvoj situaciji slabo pomažu izreke tipa “tamo si gdje moraš biti” i sl.Ne znam što sam to očekivao da bi mi se moglo dogoditi na tom seminaru.Kako reče jedan moj prijatelj “ah taj um,uvijek se necemu nada!”.Osim toga slijedi cijeli niz seminara koje također namjeravam propustiti.Joachim u Zadru,pa Stane u Zadru,Beppe u Ljubljani,Yoshigasaki u Beogradu i Firenzi i možda još koji.Ove sam se godine odlučio za jedan duži put i trebam se pomiriti s tim da neću vidjeti te seminare.
…….

Ljetos sam u Češkoj sreo neke muzičare.Jedan je od njih mladi i sve poznatiji stručnjak za indijsku glazbu a specijalnost mu je sviranje na nekoj vrsti flaute.Netko ga je upitao koliko je sati vježbao da bi postigao takvu razinu a on je mrtav hladan rekao da je u jednom periodu učenja svirao i po 20h dnevno!Još je dodao da je u toj fazi odlazak u wc za njega bio čisti gubitak vremena.U susretu s njim me na aikido podsjetila činjenica da prije koncerta nije znao što će svirati nego je prvo malo promatrao okolinu i onda je donio odluku koja bi tema bila prikladna.Tražio je sklad sa cjelokupnom situacijom i mislim da je prilično uspio jer su gotovo svi prisutni imali zatvorene oči i uživali u glazbi.
Meni je nažalost bez obzira na sve bilo strašno dosadno, nije mi bio neki dan i jedva sam čekao da konačno završi ali ipak mi se taj dečko i ono što je govorio urezalo u sjećanje.
Postići sklad u odnosu na situaciju je goruća tema kojom se bavimo u aikidu i sve tehnike pričaju o tome.Baš sam nedavno ponovno gledao neku staru snimku Ueshibe na kojoj govori da borilačka vještina nije puki odabir naučenih tehnika već da svaka situacija traži svoju tehniku i da se po potrebi i u skladu s okolnostima stvaraju nove tehnike.
Mene je na početku vježbanja mučilo glupo pitanje koju bi tehniku aikida mogao primjeniti npr. ako bi me netko napao u malom toaletu.Nekako mi se činilo da me svo to naše kretanje ne priprema za takvu situaciju gdje se ne možeš puno kretati.Iako glupa,apsurdna i nevjerojatna,nerazjašnjena misao o tome koju bi tehniku upotrijebio da me netko zaskoči u wc- u me opsjedala do te mjere da sam nakraju Marijanu i istovremeno Dobroslavu poslao dugački i opsežni sms.Stigli su i odgovori,prvi Dobroslavov vrlo kratak i “nepodnošljivo mudar”-”bilo koju tehniku” i nakon njega dugački odgovor Marijana.Pitanje toaleta je bilo riješeno.
…..
Prije neki dan sam mailom dobio poziv za aikido seminar neke sasvim druge organizacije.Poziv je bio vrlo ljubazan,očito napisan od osobe koja jako voli aikido.
Uz mail je bio priložen video sa snimkom njihovog glavnog majstora.Učitelj na snimci govori da nikada ne smiju zaboraviti da je aikido koji on prenosi pravi i originalni aikido.
Također posebno izdvaja jednog od instruktora(tog na čiji sam seminar pozvan) i govori kako je jedino njemu dao pravo širiti u Europi određene tehnike.
Buljio sam u video i svoj um koji se počeo pitati nije li mi vrijeme da kao i mnogi drugi jednostavno promijenim stil aikida.Sensei na videu je to rekao toliko samouvjereno da nije bilo sumnje da jedino oni vježbaju original a mi ostali nešto po svom.
Bez obzira što tko rekao meni nikako nije izgledalo da je njihov stil bliži “originalu” nego naš ili bilo koji drugi.Nekako sam se gledajući sjetio što mi je Stane(Kirbiš)nakon svojih 40godina vježbanja jednom rekao za Ueshibu.Stane je to sažeo i svojim kratkim stilom rekao kako “danas nitko živ ne zna što je radio Ueshiba”.Snimke samo pokazuju vitalnog starčića koji u svojim 80tim s lakoćom i smješkom ruši ljude kako hoće ili kako je i sam Ueshiba rekao ” nekako vodi partnera kako njegov duh hoće”.Baš kao što bi se djed igrao s unucima.
Nakon tog maila sam dobio i drugi,sasvim sa druge strane i na neki način još jedan poziv u drugu školu aikida.Majstor te škole je još simpatičniji od ovog prvog i također Ueshibin učenik i naravno potpuno drukčijeg stila od senseija iz prvog maila.I ponovno sam buljio u video pitajući se nebi li mi tamo možda bilo bolje.
“Ah taj um uvijek se nečemu nada”.
……
Inače pitanje vjernosti nije nimalo bezazleno i provlači se kroz razne situacije u životu.Iznevjeriti se može bilo što i teško je biti pametan pa govoriti što bi tko trebao raditi.
Nedavno sam na tržnici promijenio mjesto gdje kupujem povrće.Činilo mi se da bakica kod koje kupujem ipak dosta mulja s kemikalijama i otišao sam kod druge.Iz njene perspektive običan sam izdajica i vjerojatno bi teško priznala samoj sebi zašto sam otišao.Meni se tržnica nije činila mjesto gdje bih mogao tražiti bezuvjetnu vjernost i nisam se osjećao kriv ali ipak izbjegavam proći pored njenog štanda.Godinama se znamo i svašta smo si rekli preko pulta,djelili i dobro i zlo,zimu i ljeto a ja sam sad jednostavno otišao k drugoj.Isto sam napravio i sa frizerkom koja me jednom mjesečno gulila na 0.3 ili manje.Jednog dana mi je bilo dosta cigareta u salonu i otišao sam kod druge.Moglo bi se reći da nevjera čeka u zasjedi i u povoljnom trenutku napada.
Vjerojatno napada i aspirante na Putu borilačkih vještina.Dolazi u obliku novih mogućnosti i nije ni čudo što se aikidoke šeću iz jednog stila u drugi.
Da bar kao i nogometaši dobiju koju kintu za đeparac.
R