Aikido klub Pula » Aikido priče

kung fu priča

Robert — Fri, 25 Nov 2011 17:06:14 +0000

Neki kažu da je prije 500 godina u malenom samostanu živjela budistička redovnica.Jednoga dana u taj su kraj došli Neki drugi pa su razrušili samostan ubijajući sve pred sobom.Redovnica se uspjela spasiti i nastavila je povučeno živjeti u planinskoj pećini.Povremeno bi odlazila do obližnjih sela kako bi nabavila nešto malo od onoga što joj je bilo potrebno za život.Ostatak je vremena provodila u meditaciji i molitvi.Jednoga je jutra otišla do izvora po vodu i tamo je ugledala borbu između lisice i ždrala.Pritajila se i fascinirano promatrala lukavstvo lisice i jednostavnu obranu ždrala.Inspirirana, redovnica je nakon ovoga osmislila borilačku vještinu koju je godinama usavršavala živeći povučeno u planini.
U selu u koje je redovnica ponekad odlazila živjela je mlada djevojka.Ime joj je bilo RaspjevanoProljeće.Redovnica ju je poznavala još od ranog djetinjstva jer je kod njenog oca uvijek dolazila kako bi mu davala neke rijetke trave koje je otac prodavao na tržnici u nizini.Djevojčina majka je umrla i njih su dvoje vrlo skromno živjeli brinući se jedno za drugo.Jednoga dana RaspjevanoProljeće je na tržnici ugledao lokalni nasilnik, pripadnik vladajuće obitelji.Ponašao se ružno prema njima i RaspjevanoProljeće i otac su se bojali dolaziti na tržnicu.Požalili su se redovnici i ona je odlučila prenijeti djevojci znanje do kojeg je došla godinama se vježbajući u planini.Priča kaže da je RaspjevanoProljeće u borbi pobijedila čovjeka koji ih je zlostavljao i da je vještinu kasnije predala svom mužu i sinu.Vještina je ostala i do današnjih dana i zove se jednako kao i nekad,Wing Chun,RaspjevanoProljeće.
…..
Meni je prije dosta godina za Wing Chun rekao naš aikido Predrag.Uputio me na čovjeka za kojeg su mnogi govorili da je najbolji majstor te vještine na svijetu.Izgledalo mi je nevjerojatno da u Zagrebu živi netko takav ali sam ga ipak odlučio posjetiti.Kad sam vidio kako radi ostao sam potpuno zapanjen.Pokazao mi je kako može raditi s partnerom zavezanih očiju,famozni udarac sa 2,5cm,tehniku ljepljivih ruku,tijelo koje se ne može podići i drugo.Bio je toliko brz da je mogao udariti 9 puta u sekundi ili je točnije reći da je mogao promijeniti ono što radi 9 puta u sekundi.Rekao mi je da je u početku svog vježbanja zajedno sa još nekim ljudima svakodnevno vježbao po 10 sati dnevno!Dodao je “kako su samo nedjeljom radili nešto manje tj samo 8 sati.I tako 5-6 godina!”On se kasnije iz nekih svojih razloga odrekao profesionalnog bavljenja borilačkim vještinama i potpuno posvetio biznisu.U toj sam ga negdje fazi sreo jer je u to doba imao skromnu grupu od oko 20tak učenika koji su imali sreću vježbati s njim.Uključio sam se u vježbanje i sljedećih deset godina sam vježbao najmanje 3-5 sati svaki dan.Neki su majstorovi učenici bili jako dragi i pozvali su me vježbati s njima van redovnih treninga.Nisam ni slutio što me čeka jer sam nekoliko godina zajedno s njima vježbao na svakakvim mjestima u Zagrebu.Razni tavani,podrumi,vešeraji,mjesta iza tribina,stubišta i skloništa kao i svakakvi stanovi.Ti su dečki bili pravi ovisnici i nekad smo znali vježbati do kasno u noć.Jednom nam je majstor dao neke posebne vježbe koje smo trebali raditi točno 90dana u točno određeno vrijeme.U 8ujutro,4popodne i nakraju u ponoć sve po 40min.Ako bi se fulao i jedan trening sve bi se moralo ispočetka.Bilo je još pravila,poput jela u točno određeno vrijeme ili uzdržavanje od bilo kakvih seksualnih aktivnosti.Svejedno što god smo radili majstoru se nismo uspjeli ni približiti.Nitko od nas ga u slobodnoj borbi nije mogao ni dotaknuti.
Ipak sve to nekako prođe,ljudi polako odrastaju i svatko od nas je pošao na svoju stranu.Ponekad se s nekim od tih dečki(u tavanskoj ekipi je bila i jedna cura) čujem,neki još vježbaju pa malo pitam što radi majstor i u zadnje mi vrijeme kažu kako se zasitio biznisa i počeo ponovno malo više dolaziti.Još uvijek je neuhvatljiv za svih iako i sad ima nekih klinaca koji se jednako tako trude kao mi nekad.
Često sam se pitao jeli vještina koju mi vježbamo zaista ona ista kojom je RaspjevanoProljeće prije 500godina pobijedila zlo.Gledam u koliko se raznih pravaca raštrkao aikido a samo je 40tak godina prošlo od kad je O’Sensei napustio ovaj svijet.Što je tek s vještinama koje su nastale prije 500godina i od onda prošle svakakve interpretacije.Kad danas na internetu malo pogledam razne načine na koji ljudi rade Wing chun ne mogu se oteti dojmu da je vještina možda i više manje slična onoj od nekad ali da ljudi danas nisu dorasli tom alatu pa forsiraju samo jedan dio tj. agresivnost a ponekad i neku mistiku bez pokrića.
……
Središnji dio vježbanja ovog oblika kung fua je čudesna vježba koja se zove chi sao ili u nekom kakvom takvom prevodu vježba ljepljivih ruku.Kad se jednom skuži o čemu se zapravo u vježbi radi ona postaje zarazna i teško je provesti i jedan dan bez nje.U toj su vježbi ruke obojce partnera stalno u kontaktu i ako rade dobro ruke im se istovremeno kreću na potpuno različit način i imaju različite zadatke.Ako netko prekine ono što smo mi zvali tok dobiva batine ili barem jedan udarac upozorenja.Kad su partneri usklađeni zna proći i po tri sata chi sau vježbanja bez prekida toka i to u rukama stvara iznimno dobar osjećaj.Osim toga chi sau služi kako bi se došlo do nečega što smo mi zvali wu-wei ili princip spontanog djelovanja.Kad se time ovlada ruke “same”znaju što u kojoj situaciji treba napraviti bez voljnog uplitanja osobe ili moglo bi se reći ega.U samoj vježbi sve može pokvariti želja da se dominira ili pobijedi što je također teško kontrolirati.Naš je majstor u toj vježbi bio potpuno van naše mogućnosti da shvatimo kako tako brzo može mijenjati ideju koju provodi ili čitati naše namjere kroz kontakt s rukama.Ja sam se pri kraju studiranja ove vještine počeo pitati nije li tajna potpune harmonije s partnerom zapravo sam odgovor na pitanje što je Tao ili Put.Uzalud sam pokušavao probiti granicu stalnog nadmetanja u chi sau i pokušaja da se živčani sustav prisili raditi na što većem nivou.
Kaže se da odgovori dođu kad ih se stvarno iskreno potraži pa sam i ja dobio šansu vježbati aikido.Pojma nemam zašto sam uopće dobio iznenadnu potrebu da nešto napišem o tim sad već prilično davnim kung fu danima.Možda zato što mi je žena počela kuhati neki čaj na čijoj je kutiji nacrtan čovjek koji radi Tai Chi a unutra je divan tekst iz taoističke tradicije.
Tko bi znao.

Prvi trening

Adis — Fri, 07 Oct 2011 13:24:03 +0000

Nedavno me jedan prijatelj pitao nešto sasvim neobično, bar mi je to tako zvučalo u tom trenutku. Pitao me je dali na aikidu pričamo. Odgovorio sam mu da pričamo prije i poslije vježbanja.
No on je mislio na nešto sasvim drugo, dali osoba koja vodi vježbe priča za vrijeme vježbi ili samo kaže radite to i to i mi onda mlatimo po vježbama.
Do tada me nitko nije pitao ništa slično, uglavnom me ljudi pitaju dali radimo poluge, dali je to samoobrana i kako nekom saviti ruku ili slično.
Nekako nekoliko sekundi nisam mogao ništa reći, a onda sam kroz smijeh progovorio.
Kada sam prvi put nazvao u klub javio se nekakav miran glas, koji mi je objasnio kako su upisi 22 siječnja i da se slobodno tada mogu javiti. Nisam više zvao nego sam na taj dan, više se ne sjećam u koliko sati, prvi put došao u klub.
Ugodan miris širio se skroz do ulice, čim sam ušao na vrata simpatična me žena (Nadja) u kimonu ponudila čajem, i uputila me u dojo.
Nekoliko je ljudi već bilo unutra, sjeo sam sa strane i čekao polako pijući čaj. Nakon nekog vremena skupilo se dvadesetak ljudi i tada je u dojo ušao Robi u bjelom kimonu, sjeo ispred nas i počeo pričati. Bio je to onaj isti glas koji mi se javio na telefon, ne sjećam se točno što je tada pričao, a nije ni bitno za ovu priču. Ono što je meni ostalo u sjećanju je to da je tako mirno pričao i ja sam se osjećao potpuno smireno. Nastavio sam dolaziti na vježbe i Robi je u tom periodu jako puno pričao o tehnikama, vježbama, i o raznim životnim prilikama i neprilikama. Moram spomenuti kako sam u tom periodu znao dolaziti kući plavih zglobova dok se grupa nije razrijedila, ali dio prije početka vježbi kada nam je o nečemu govorio toliko me zanimao da sam stalno dolazio. Kako je vrijeme prolazilo i što sam duže vježbao, taj me je isti glas znao koji put i ukoriti, špotati ili kako to već tko naziva.
Moram spomenuti da to i nije uvjek bilo vezano za aikido, ali je uvjek bilo u dobroj namjeri.
Dosta puta sam znao nazvati svog učitelja i dugo s njim pričati, naravno to i sad još uvijek znam učiniti. Ponekad vezano za nekakvu tehniku ili vježbu, ponekad bi ga nazvao kad me nešto muči ili kad imam nekakvu radosnu vijest koju bi želio podjeliti snjim. Moj me je prijetelj s početka priče pažljivo slušao dok sam mu sve ovo govorio, svidjelo mu se jer nije očekivao takav odgovor. Pitao me je kada su novi upisi za početnike i dali bi on mogao doći. Naravno da možeš doći rekao sam mu i objasnio kada su upisi. Prošlo je dosta vremena od tog našeg čudnog susreta. Jučer je u našem klubu počeo tečaj za početnike. Dok smo Robi i ja pričali o klincima čiji je trening upravo završio, skupila se manja grupica početnika i trening je mogao početi. Čovjeka sa početka priče nema među ljudima na tatamiu. Nimalo me to ne iznenađuje, jer vidim da ljudi koje znam stalno kukaju kako nemaju vremena, ali nećemo o tome to je tema za drugu priču. Prvi trening kao i obično puno priče . Robi polako upoznaje ljude sa aikidom, a meni se nekako vrti film o ovom mom tekstu koji sam još neki dan počeo pisati.
Opet taj isti glas i opet prvi trening po tko zna koji put, jednostavno sam poželio biti početnik. Robi me je još nakon nekog vremena onako sa strane pitao dali mi je dosadno, jer sam već nekoliko puta prošao taj prvi sat sa početnicima. Klimnuo sam glavom da mi je ok i nastavio slušati.
Ne volim baš previše nešto pisati, ali ovo je za sve one koji žele vježbati aikido. Ne propustite prvi trening !

Gospodin Bula

Robert — Sat, 10 Sep 2011 18:40:00 +0000

“Reci onoj budali od mog sina da ti da onu knjigu o aikidu i neka ti napiše posvetu kao da je od mene!”
Te riječi mi je izgovorio Bula kad smo ga nakon dugo vremena neki dan ponovno posjetili u selu gdje živi.Dodao je još par za njega karakterističnih psovki na račun svog sina kojeg nije vidio još od prošle godine ili više.Knjigu koju je Bula spomenuo je vjerojatno napisao sin osnivača aikida ali nisam siguran dok je ne vidim.Bula ju je kupio prije 30tak godina dok je još plovio svijetom i pravo je čudo da ju je uopće i dao svom sinu jer je oduvijek sve svoje knjige držao samo u svojoj blizini.Čime kod sam se u proteklih 20tak godina koliko poznajem Bulu bavio ili čak samo spomenuo na nekom od naših susreta Bula je uvijek za to imao neku rijetku knjigu iz tog područja.Nije ni čudo jer je ploveći svijetom imao opsesivnu potrebu za skupljanjem svakakvih knjiga iz najrazličitijih područja.Kad je prestao ploviti nastavio je sa skupljanjem i sad nitko živ zapravo ne zna koliko taj čovjek ima knjiga.Nagađam da se radi o 15-20 tisuća vrijednih knjiga jer mi je više puta spominjao te brojke.U pitanju nisu samo knjige već i odavno izumrli časopisi,fotoaparati,oružja,ključevi i brave,rijetki valjci za farbanje fasada,kolekcija marki,leptira,suhog cvijeća,rijetkih bišteka i stolnjaka,pisma i fotografije,novinski članci,remenje,vaze i tko zna što još.
Knjigu o aikidu mi je više puta spomenuo i nevjerojatno mi je koliko je dobro pogodio bit Morihei Ueshibe kojeg mi je spominjao opisujući što na kojoj slici u knjizi radi.
Bula je intuitivno osjetio da je taj pravi a ne kako on kaže “ovi današnji tandaramandara tipovi”.
Bula je završio čak tri fakulteta.Prvo strojarstvo nakon kojeg je u ulozi kako on kaže prvog oficira 20godina plovio svijetom a onda se nakon toga kao već zreo čovjek upisao u Zagrebu na arheologiju i komparativnu književnost.Nakon toga je pokušao doktorirati na antropologiji ali ga je u svemu tome konačno zaustavila bolest štitnjače koja ga je pukla na neobičan način.Bula nekoliko godina nije spavao više od nekoliko sati dnevno i mogao je zapamtiti fotografski bilo koju knjigu iz bilo kojeg područja.Izvukao se nekako operacijom ali ga je razdoblje poremećenog rada štitnjače pretvorilo u čudnu živuču enciklopediju.Kad se nakon faksa konačno vratio u Pulu znao je pomagati studentima rješavajući im njihove studentske probleme.Ja sam nekako uvijek sumnjao u te priče sve dok se i sam nisam uvjerio u Buline sposobnosti.Nakon što sam čak 12 puta na faksu pao neki ispit otišao sam Buli po savjet.
Bula me pitao par stvari o profesoru i nakon što je malo razmislio mi je rekao da sljedeći put profesoru kažem točno ove riječi”molim vas cijenite moje ne-znanje i dajte da nađemo zajednički modus operande(tako je rekao) kao izlaz iz ove situacije”.Kad sam ušao na ispit sve je bilo baš kao i zadnjih 12 puta.Profesor me kao i obično nije ni pogledao i bilo je jasno da ću opet pasti.U zadnji čas sam počeo izgovarati Buline magične riječi i dok sam došao na pola rečenice prof je već podigao glavu sa svojih papira i prvi me put počeo pažljivo slušati.
Nije me više ništa ni pitao o gradivu već od kud sam i neke sasvim obične stvari.Kao u čaroliji sve se promijenilo i Bulin mi je savjet donio ispit plus četvorku koju kod tog profesora nije lako dobiti.Od Bule sam stvarno svašta naučio jer je od svih knjiga koje je pročitao uvijek nekako izvukao suštinu i trudio se naučeno prenijeti u životnu praksu.
Za aikido mi je jednom rekao da ne trebam brinuti “jer aikido ili imaš ili nemaš u sebi,ako imaš dobro a ako nemaš dobičeš po tamburi!”To me na neki način rasteretilo.
Po Buli kad god se dođe na neko radno mjesto,vojsku i sl. od presudne je važnosti prvih tjedan dana šutiti što je više moguće i isto tako zadnjih tjedan dana prije odlaska.
Jednom sam probao i zaista ima smisla.Taj sam savjet primjenio čak i kad sam počeo sa aikidom i iako je moja kakva takva šutnja u prvih tjedan dana učenja izgledala čudno baš je bila vrijedno iskustvo.
Bula je nažalost skoro pa mrtav.Prije nekoliko godina ga je žestoko u glavu pogodio ogromni brodski motor koji je visio na dizalici.Netko ga je zvao jer je naravno samo Bula znao kako treba rastaviti motor i dogodila se nezgoda.U bolnici je Bula mislio da su mu to smjestili Rusi a za medicinske sestre je mislio da su KGBovke.Svo to golemo znanje mu se pomiješalo i u glavi je imao ogromni hematom koji mu je pritiskao mozak.Nekako se i taj put izvukao i nastavio vegetirati provodeći vrijeme na seoskoj piazzi.
Tu i tamo ga posjetimo i u ogromnim plavim očima vidim koliko mu je drago što se vidimo.Baš je teško imati mrtvo živog prijatelja.Dok mu se nije dogodila nezgoda znali smo satima sjediti zajedno na Forumu ili u Foški.Njegove antropološke ekspertize ženske ljepote su bile čuvene.Uvijek me upozoravao da dobro pazim s kim ću miješati kosti jer ne bi bilo dobro da Stvoritelju dajem previše posla!S njim je kako jednom reče neka žena uvijek bilo tako lako osjećati se svjetski.Bula je sad sam i na rubu teškog siromaštva živi u uđerici baš poput nekog lika iz Alan Forda.Sad je nekako najsličniji broju Jedan.Pored uđerice u nekoj vrsti garaže su mu sve njegove knjige i ostale stvari spremljene u ogromne kutije.Još uvijek se nada da će ih jednom izložiti u nekom prostoru i tako svima pokazati kakvo blago ima.Ne znam kako je tu knjigu o aikidu dao svom sinu jer njemu nekako najmanje vjeruje ali ja sam mu sina kasnije tog istog dana stjecajem okolnosti slučajno i sreo i ne mogu se oteti dojmu da je Bula intuitivno znao da će tako biti.Inače sina mu prije tog dana nisam barem tri godine vidio.
Prije dosta godina je u INK naš duhovni Učitelj održao javno predavanje na temu joge i između ostalih prijatelja na predavanje sam pozvao i Bulu.Njemu se predavanje jako svidjelo i rekao je da tako precizno i jasno predavanje na neku temu mogu na cijelom HR Sveučilištu održati možda dva ili tri profesora.Bula je dimenziju duhovnog Učitelja prepoznao kroz svoju vjeru u znanje i odonda bi nas svaki put upozorio da slušamo “onog dugokosog u naranđastom jer on zna!”
Vjerujem da svaki grad,mjesto ili selo ima neke svoje žive ili mrtve legende.Ljude koji su svojim životom na neki način bili toliko originalni da ih se po tome i pamti.
Baš me zanima koja je to knjiga o aikidu koju mi je Bula tako iznenada odlučio dati.
R

O ljudima i bambijima

Nataša — Fri, 05 Aug 2011 16:21:41 +0000

Opusti se, diši. Ne moj se okretati. To je najvjerojatnije lane. Ničemu drugom nije nalikovalo. Možda će se približiti. Ne obraćaj pažnju. Misli su lutale od riječi do riječi, ponavljajući ih kao dijete poštapalice kada kod logopeda pokušava nerazgovijetne glasove pretvoriti u riječi. Isto tako sam pokušavala iz nelagodnog osjećaja koji je graničio s nerazumnim strahom izvući smirenost i, budimo iskreni – snagu, da se, ako mi se sreća nasmiješi, susretnem s Bambijem. No, sumnja ne odustaje od kopkanja niti ako nakon toga mora očistiti zemlju od ispod noktiju.

Trenutak susreta bio je poput bljeska, pa oko nije moglo sa sigurnošću utvrditi što je spazilo. Maleno – sigurno, ali veće od mačke. Nema repa (dakle, u nikojem slučaju nije mačka, a nije ni lisica), tanano kao ništa što sam dosad vidjela (vitkije i od hrta, zbog čega pas otpada s liste kandidata) te vrlo spretno i elegantno u kretanju. Odskakalo je i u trenu nestalo u gustišu.

Sjela sam u seizu u nadi da će ga znatiželja privući natrag na malenu poljanicu okruženu s jedne strane crnikom, hrastom i grmićima nadomak šumarku, a s druge bijelom cestom čiji suprotni kraj obilježava gusta zelena živica od makije. Postavila sam se licem prema drveću, leđima prema tihom putu, dok mi je više straga nego bočno bio raskošni grm.

Trudila sam se kontrolirati sve što je u, a možda i ono što je izvan moje moći. Bezuspješno. Ne toliko nesvjesnom žmirkanju priključila se prijetnja grčevitih okretaja na sve strane. Nagon da provjerim prikrada li mi se nešto s leđa besramno me porazio. Prije negoli sam uspjela požaliti zbog vlastite nesposobnosti da zaustavim valove bezrazložne panike – točnije, vlastite slabosti – otišla je u nepovrat sekunda posljednjeg kratkog susreta animirane vrste. Osjećaj je bio točan; prikradalo mi se, kako ga ne bih mogla zapaziti, iz sigurne sjene najzaštićenijeg dijela – grma. Nagli trzaj koji je narušio mir bio je dovoljan da ga uplašim i otjeram. Jesam li ovog puta uspjela utvrditi o kojoj se životinji radi? Nisam. Umjesto da sada uživam u punini sjećanja na taj rendevouz, melankolična nota koja je prožela događaj ostavila je za sobom prazne stranice koje samo mašta može ispuniti.

dojo ili klub?

Robert — Wed, 25 May 2011 14:28:19 +0000

Cini se isto i u početku sam našeg vježbanja zapravo imao ideju da se po uzoru na naše mentore iz Zg zovemo “Aikido društvo Pula”.
Već sam i sve službene papire složio pod nazivom “društvo” ali kad sam se s tim pojavio u uredu za registraciju udruga činovnik zadužen za te stvari je ismijao moj pokušaj.
U tijesnom žgabucinu punom papira raspoloženi se činovnik prvo slatko a onda cinično smijao statutu “društva” koji sam mu donio na ovjeru i registraciju.
Posebno ga je pogodilo što sam već napravio i pečat “društva” prije nego sam došao kod njega po blagoslov.
Statut sam naravno prepisao od ADZ i mislio sam da je to dovoljno.
Možda bi i bilo u nekom drugom uredu nekog drugog činivnika ali u ovom nije.
Više se i ne sjećam točno ali čini mi se da sam pod stavkom “ciljevi društva” između ostalog od zagrepčana prepisao nešto kao da je cilj aikida “izražavanje ljubavi kroz pokret” što je posebno nasmijalo pulskog činovnika.Ukratko pošarao je i ismijao cijeli statut zaključujući kako je aikido u Republici Hrvatskoj zaveden kao sport i da se jedino možemo zvati klub ili u nekim varijantama sportsko društvo.To znači da je riječ društvo dolazila u obzir jedino u kombinaciji kao npr “Sportsko društvo aikido Pula”!?
Na moje primjedbe o tome kako se neki aikido klubovi u Hrvatskoj zovu ipak “društvo”ili “dojo” činovnik je suho rekao da je to zato što su svoje udruge registrirali prije uvođenja novog zakona.
Kad se prije tri godine na dva dijela raspalo Aikido društvo Osijek,Zlatko do tada voditelj kluba je osnovao novi klub ili bolje rečeno društvo pod nazivom “Aikido društvo Essek”.
Na istoku naše države očito nitko nije imao ništa protiv iako se i to dogodilo nakon novih zakona.
U svakom slučaju ja sam iz malog ureda izbačen zajedno sa nevažeće/pošaranim statutom i već izrađenim pečatom na kojem je ponosno i pogrešno stajalo “Aikido društvo Pula”.
Vani je bila jaka bura i koliko se sjećam bio je 16.11.2005.
Nekako sam zapamtio taj datum jer je vrlo blizu datuma koji sam često ponosno isticao kad sam jedne godine zadnji put plivao u moru(18.11.)što i nije baš neko postignuće s obzirom da se mnogi kupaju cijelu godinu.Uključujući i našeg Peru.
…….
Dobroslav me tješio da nije važno što piše na papiru i savjetovao mi je da imenujem klub kako se može.
To sam nakraju i učinio ali tek nakon tri godine kad su zapravo sve sami napravili Ino i Predrag.
Ino je skupio papire,statut je ovaj put bio tipski a Predrag je nazvao istog onog činovnika i tada je sve bilo gotovo za jedan dan.
Što se tiče papirologije klub je rođen.Aikido klub Pula.
Vremenom sam uvidio da naziv i nije toliko loš jer je jednostavno poznat i razumljiv svima koji se zanimaju za nas.
Svi znaju što je sportski klub i uz sve naše napore da se javnosti prezentiramo kao “Art”ili “umijeće” i dalje za ljude koji ne idu dublje u temu ostajemo klub baš kao što je i judo,karate ili košarka.
Interno se nekako uvriježio prikladniji naziv.Dojo.
Uobičajeni termin u aikido svijetu.
Osim toga i Yoshigasaki uvijek upotrebljava termin dojo.
“Ljudi u dojou,vježbe u doju,itd.”
Na neki način sve je ok,za državu i ljude izvana klub a za nas unutra dojo.
Ali što zapravo znače ta dva termina?
……
Mene je riječ klub uvijek asocirala na nekakav salon gdje se okupljaju muškarci,piju viski i piše lule.
Pojma nemam od kud mi to.Možda su utisci iz nekog drugog života ali tek mi nakon te slike dolaze slike konjskih utrka i nogometnih svlačionica u kojima čak nisam nikad ni bio.
Treće što mi se pojavljuje su nevjerojatno ugodni trenuci u Aikido klubu Sesvete gdje smo se zahvaljujući Vedranu uvijek divno opustili uz dobru hranu i opuštenu atmosferu.
Vedran je prije koristio riječ klub,mislim da mu je čak i na stranici stajalo nešto kao “dogovor oko polaska,u klubu” pa mi se to urezalo u svijest.
Baš smo nedavno nešto pričali telefonski i rekao mi je kako namjerava klub preimenovati u dojo kao što je i uobičajeno u svijetu.
Kad sam mu rekao da to u našoj državi nije moguće rekao mi je da zna za zakon ali da će svejedno samo papirnato ostaviti naziv klub a sve ostalo će biti na dojo.
On je ozbiljan dečko i kad nešto radi to radi kako treba pa me i ne čudi da su mu unutarnji procesi shvaćanja aikida utjecali na vođenje dojoa uključujući i njegov naziv.
……

S druge strane riječ dojo me u početku nije asocirala na ništa.
Tek kad sam došao na aikido sam saznao da to znači “mjesto vježbanja Puta”.
Sve borilačke vještine i sportove koje sam vježbao prije nisu uopće koristile taj termin i nekako je bilo svejedno gdje vježbamo i kako se to zove.
Taj izraz “mjesto vježbanja Puta” mi se odmah svidio i kao i druge stvari u aikidu ima tu sposobnost da te opčara iako ustvari pojma nemaš što to znači.
Jednostavno ti se svidi i osjećaš se dobro razmišljati na taj način.Baš kao i izrazi “rad s Univerzumom” ili “ne disanje”.
Na aikidu sam naučio da se stvari mogu voljeti na drukčiji način.Otprilike kao poezija ili riječi koje je govorio O’Sensei Ueshiba.
Koliko je samo u pravu Yoshigasaki koji kaže da je “Ki nešto nejasno što će postati jasno kasnije”.Genijalno!
…….
U Puli živi čovjek koji je punih sedam godina živio u samostanu a nakon toga je skinuo halju i nestao u svijetu.
To samo po sebi vjerojatno i nije neobično ali ja ne znam nikog osim njega i kad smo se prije desetak godina upoznali svidjela mi se njegova jednostavnost i mir kojim je očito zračio.
U to je doba imao 37god živio je u iznajmljenoj sobi i vozio role s pulskim klincima.
Izgledao je najmanje deset godina mlađi i iako nikad ništa ozbiljno nije govorio samostansko iskustvo u njemu je toliko zračilo da sam volio jednostavno biti u njegovoj blizini.
Uvijek se samo zezao i nisam ga nikako mogao navući da mi priča o danima provedenim u kontemplaciji.
Meni se tada svidio i način na koji je živio jer je bio potpuno sam, bez ikakve obitelji i bez ikakve namjere “da nešto postigne u životu”.
Dobio je posao u jednoj firmi gdje je radio nešto jednostavno i kad su šefovi shvatili da nije baš “tipični radnik” ponudili su mu bolje mjesto ali je on odbio govoreći da mu je odlično tu gdje je.
Curama se sviđao.
Nikada se nije vezao ni za jednu i nakon što su polako shvaćale da se ovaj lik ne može uhvatiti žene bi ga ostavljale na miru.
On bi nakon seksa jednostavno uzeo svoju drvenu blok flautu i uz Bachove melodije koje je obožavao otplovio daleko od bilo kakvih nastavaka.
Rekao mi je da je odmah nakon izlaska iz samostana upoznao jednu A s kojom je živio godinu dana u Zagrebu i iako ga je strašno voljela na kraju je i ona odustala od pokušaja da ga navede na “normalan život”.
Često ju je spominjao govoreći da mu je nakon samostana Bog poslao inkarnaciju sexa utjelovljenu u liku te žene.
Samostan u kojem je bio sedam godina je zapravo vrlo striktan katolički red.
Vegetarijanci koji svake noći(!) točno od ponoći do dva ustaju i pjevaju duhovne pjesme.
Pitao sam ga dali je svih sedam godina to radio i odgovori mi je da je.
Rekao je da ima apsolutni sluh i da ga je jednom prilikom čuo neki od viših crkvenih dužnosnika pa ga je molio da dođe u neki veći samostan kako bi pjevao u zboru.
Ne treba ni reći da je odbio.
Jedna od cura koja se na neki način zakačila na njega je bila pijanistica.Čak ga je nagovorila na zajednički koncert u nekoj velikoj crkvi.Pristao je ali nije htio učiti note i čitav je koncert odsvirao uz njenu pratnju na klaviru,potpuno zatvorenih očiju bez ikakvih nota.
Ja sam bio tamo i još uvijek se sjećam kako su se ljudi u punoj crkvi čudili tko je taj čovjek i kako toliko dugo može svirati napamet.
To mu je bio prvi i zadnji koncert jer ga je i ta cura kao i ostale prije i poslije ostavila na miru.
Jedne sam ga večeri ipak nekako otvorio i tad mi je konačno skinuo veo svoje osobnosti i ispričao mi svoja iskustva i razloge zašto sad živi na takav način.
Zadnjih ga godina nisam baš puno vidio a i kad jesam nekako mi je izgledao kao da mu je taj “duhovni kredit” istekao.
Činio mi se ovisan o internetu a kad sam mu to rekao počeo se braniti da mu je svejedno što mislim i da i dalje namjerava živjeti kako hoće pa makar i 90% svog života proveo na netu.
Izgleda da je točno ono što jogiji kažu kad upozoravaju duhovne tragaoce na prirodni zakon u kojem”voda kad ne teče počinje smrdjeti” ili kad kažu da duhovna stagnacija nije trajno stanje i ako se ne penješ i dalje, padaš.
…….
Pojam dojo na neki način odgovara pojmu samostana ili ashrama ako bi gledali jogijsku tradiciju.
Koncept je jednostavan.Mjesto vježbanja Puta.
O’Sensei Ueshiba je imao divnu ideju o spajanju dvije tradicije.Budo i zemljoradnja.
Dojo baš kao i samostani postaje mjesto gdje ljudi žive,imaju svoje dužnosti i žestoko treniraju um i tijelo.
U moderno vrijeme to baš i nije lako pa smo mi dojo sveli na dvorane gdje se vježba kad ti se hoće.
Imaš svoj život i povremeno navratiš u kutak mira i kontemplacije.
Meni je to u redu ali mi se čini da se sve vrlo lako pretvori u mjesto obične zabave i pražnjenja stresa.
Posebno mi je besmisleno kad se po dojoima pije alkohol kao da su birtije.
Nije na meni da sudim ali mi se čini da bi nam svima bilo bolje kad bismo se odlučili što hoćemo.
Dojo ili klub?
Pokušaj da se ima “i ovce i novce” mi nije baš ok jer se često dogodi da neki ljudi dođu na vježbe vrlo ozbiljni i tiho sjednu u seizu dok drugi istovremeno pričaju masne viceve.
S druge strane nametanje nekih pravila ljudima koji su se samo malo došli relaksirati nema smisla.
Svatko ima pravo vježbati aikido bez obzira kako ga shvaćao.
Možda je najbolje napraviti ono što je Yoshigasaki jedne godine napravio na seminaru u Zagrebu kad je zamolio da se grupiraju crveni i zeleni tatamiji.
Crveni za druženje i prazne razgovore a zeleni za više respekta,tišinu i vježbanje.
Naravno da nije upalilo jer smo mi brbljali i na jednom i na drugom.
Neki bi rekli da su balkanci nepopravljivi.
……
R

Miljenko kosač trave

Robert — Fri, 06 May 2011 16:09:37 +0000

Preko puta dojoa se nalazi veća livada o kojoj se nitko i ne brine jer se nekako ni ne zna točno čija je i što će s njom biti.
Koliko znam više je vlasnika ali nisu pojedinci nego veće tvrtke uključujući i pulsku bolnicu i pojma nemam zašto se cijela livada nije već odavno izbetonirala i naizgradila.
Poslovna zgrada,parkiralište ili nešto slično.Moguće je da stambenoj namjeni ne pogoduje obližnja elektrocentrala koju su davno čini mi se izgradili još talijani i to je raskošno zdanje boje izblijedelog šafrana pravi čuvar te livade.
Obližnji stanari,ljudi ko’ljudi malo pomalo koriste livadu, kad je već tu i nikom ne treba.
Neki šeću pse,drugi bacaju smeće,treći na njoj pile drva za zimu,ima i onih koji su si na njoj napravili alternativni put do kuće,mulci je koriste zbog obližnjeg grmlja u kojem se skrivaju i rade sve ono što danas rade mladi,u drugom dijelu već podalje od dojoa mnogi penzići su jednostavno počeli obrađivati zemlju i sad su to prave kako u Istri kažemo kampanje koje se zelene od raznog povrća.Ima i jedan lik koji čak bez struje i vode stanuje na livadi u nekoj vrsti uđerice od dasaka.Uvijek šuti i ne znam koja je njegova priča.
Livadu ne koriste samo ljudi jer je dom i za razne kukce, pauke,mrave,zmije,miševe,štakore.mačke,ježeve i ostale vrste,vidljive ili ne vidljive koje su na njoj pronašle svoje stanište.
I naš dojo ima koristi od livade jer se na jednom dijelu može parkirati pa se ljudi ne trebaju brinut dali će im netko na prometnoj cesti otkinut retrovizor.
Tu i tamo se protiv parkiranja pobuni Bruno.Još jedan stanovnik livade.
Bruno je ok,ali je star,bolestan i strahovito razočaran u svoj život koji ga je kako se njemu čini surovo prevario i nakraju ostavio na cijedilu.
Prvo ga je izdala majka,onda mu se ubio sin,zatim ga je ostavila žena pa braća i nakraju prijatelji.
Sad je sam i ljut na sve oko sebe pa ponekad i na vježbače koji parkiraju u blizini njegovog malog zdanja u kojem živi.
Više se i ne sjećam zašto je ustvari Miljenko počeo kositi dio livade.
Odonda ima tri godine i on se svaki put misteriozno pojavi i kosi.
Na aikido se upisao sa željom da ozbiljno uči aikido i sjećam ga se sa koliko je zahvalnosti govorio o vještini.
Nekoliko je puta odustao i ponovno počinjao jer mu je kao i mnogima životna situacija bila prekomlicirana da bi mogao uhvatiti neki kontinuitet u vježbanju.
Ipak kad god se pojavio u dojou dao bi sve od sebe i uvijek je vježbanje spajao sa pažljivom samoanalizom kako sebe tako i odnosa spram drugih.
Sjećam se kad smo jedne godine išli na seminar sa senseijem u Zg.Išao je i Miljenko i u autu se povela neka rasprava između njega i još jednog lika na zadnjem sicu.
Ja sam sjedio naprijed i sjećam se kako mi je bilo skroz jasno da je rasprava besmislena sve dok i drugi lik ne počne kako se to kaže “raditi na sebi”.
Nemoguće je kvalitetno razgovarati s nekim dokle god taj ne odustaje od izjava tipa “ja mislim da je to tako i zato je to istina”.
I tako je Miljenko nakon što je prekinuo vježbanje jednostavno počeo kosit kad je trebalo.
To je skroz zbunilo susjedstvo jer im nikako nije bilo jasno “tko je taj čovjek i zašto to radi!?”.
Buni ih zašto uporno dolazi i radi za dobrobit svih.
Čak se i Bruno zbunio jer mu je Miljenko pokosio travu ispred garaže a moj i inače gunđavi barba mu je prijateljski prišao i pitao bili mogao pokositi i dio gdje on pili drva.
Neki je dan na trening ušla Lara pa smo se zajedno smijali još jednoj košnji.
Miljenka zna jer je u nekom momentu bio i u njenoj grupi i bilo joj je smješno kako se sad od nikud pojavio s kosilicom.
Lara se čudila “pa zašto kosi baš tu a ne npr u nekom parku?”.
Meni je ta njena izjava otvorila cijelu ideju u kojoj bi mnogi ljudi jednostavno išli u neki kvart i radili nešto što je dobro za svih.
Kositi travu,skupljati smeće,izgraditi nešto za djecu ili možda nešto pofarbati.
Bez nagrade ili očekivanja bilo kakve pohvale.
Baš kao Miljenko.
R

SUSJEDI

Robert — Sun, 27 Mar 2011 15:29:51 +0000

Gregovica,kvart našeg dojoa je ustvari djelo austrijanaca jer su je baš oni prije kakvih 100tinjak godina osmislili kao jedno od prvih prigradskih naselja drevne Pule.
Kvart su napravili u svom stilu,jednostavno u obliku četverokuta.
Vremenom se kvart širio i mijenjao i danas je ne previše lijepa mješavina starih propalih kuća sa još uvijek vidljivim ertama okruženih malim vrtom,većih obiteljskih kuća kakve su se gradile 70tih i 80tih,i novogradnje koja je uglavnom pojela zemlju i male vrtove.
Moji baba i dide su se ovamo doselili 50tih kad su kao i mnogi tada išli sa sela u grad.
Obitelj se vremenom širila i sad nas u jednoj jedinoj ulici ali ipak u dvije kuće živi 15 tak.Neki kažu da smo kao cigani ali ja mislim da smo nažalost daleko od toga.
Meni se ustvari tu nikad i nije živjelo i jedva sam čekao da napunim 18 kako bi zbrisao i počeo živjeti “svoj život”.
Ipak kako to često i biva neka me sila sudbine ipak prije 10tak godina vratila baš tu od kuda kako sad vidim zapravo i nisam otišao.
Jednom je na predavanju moj duhovni Učitelj pričao kako se po zaređenju u drevni red sanijasija(slično monaštvu) zaređeni nesmije vratiti u svoju rodnu kuću jer postoji opasnost o vezanosti koja vreba u svakom trenutku.
Zaređeni nakon 12 godina smije doći u tzv bikshu tj.prošnju hrane(također dio te tradicije)ali ne smije preći kućni prag.
Ovim se strogim principom sanijasiji čuvaju upletenosti u svoju “bivšu”familiju i njeguju ideju kako je cijeli svijet njihov dom a svi ljudi njihova obitelj.
Sve ovo se na mene naravno ne odnosi jer ja živim obiteljskim životom ali se ponekad pitam nije li me u Pulu ipak na kraju vratila vezanost za rodni kraj.
Kad smo su-pruga i ja ovdje počeli živjeti uz stan smo naslijedili i susjedske odnose koji su bili jako loši.
Moj me prvi susjed nikada nije htio ni pogledati a kamo li pozdraviti iako mu ja nisam nikad ništa napravio.
Bio sam kriv samo zato što sam unuk od njegovog susjeda-neprijatelja.
Ni s drugim susjedima nije bilo baš bajno.
Meni se to nikako nije sviđalo ali sam se morao pomiriti sa situacijom kakva je.
Radi toliko loših odnosa sjeverna strana kuće gdje živim i gdje je dojo nikada nije bila dovršena i cigla je polako počela truliti.
Prvi nam susjed nikada nije dao zakoračiti na pola metra zračnog prostora njegovog terena što je bilo nužno za skelu.
Mi smo se ipak odlučili raditi i kad su radnici došli i počeli postavljati skelu susjed je odmah izjurio van i počeo vikati kako to “neće ići dok je on živ!”
To je inače već star čovjek sa statusom ratnog invalida i kad sam ga vidio kako viče bilo mi je žao što smo uopće išta i počeli ali nazad se nije moglo.
Ova se drama morala odigrati do kraja.
Radnici su nastavili raditi i u jednom je trenutku susjed lud od bijesa izjurio iz kuće sa automatskom puškom u ruci!
Vikao je i rekao da ćemo zažalit što smo se ikad upleli u borbu sa “starom budalom kao što je on”.Rekao je da će nam “majka zažalit zbog ovoga”.
Ja sam se zajedno sa radnicima nasmrt uplašio kad sam ga vidio kako s oružjem trči prema nama i svi smo brzo zbrisali u kuću;-)
To mi je ustvari bio drugi put da netko s oružjem ide na mene i nažalost moram priznati da se nisam baš proslavio hrabrošću.
Tamo negdje 95′ u Zagrebu je jedne snježne večeri dok sam s još par prijatelja čekao noćni tramvaj neki lik izronio među nas u ruci držeći ogroman pištolj kakav su znali imati povratnici s bojišta.
Uhvatio je prvo jednog od nas i prislonio mu pištolj na glavu.Mi ostali smo skamenjeni gledali ne usuđujući se pomoći frendu koji je cvilio i saginjao se kao da će ga to spasiti ako pištolj opali.
Tada se lik okrenuo prema meni i prislonio mi pištolj posred lica obračajući mi se riječima “a šta ti gledaš?”.
Šutio sam i iako je to bio period u kojem smo intenzivno vježbali judo nije mi padalo napamet da išta napravim.
Opalio me pištoljem ravno po licu,raskrvario me i otišao dalje.Tramvaj je stigao taman na kraj:-)
U ovoj epizodi sa susjedom mi je barem bilo jasno koliko je sve to tragikomično.
Pozvao sam policiju koja je brzo došla,ustanovila činjenice i otišla ostavljajući me u istoj situaciji.
Sve ovo je trajalo danima i ne treba sve pisati.Bilo je još svega,pištolja,još puno policije,pregovora,raznih interesa izvođača radova,čudnih preokreta kao kad je jedan od radnika potpuno izgubio kontrolu i počeo divljački juriti na mog susjeda i tako.
Ja sam se usred svih tih zbivanja mirno šetao sa S po ulici,čas dočekujući policiju,čas pričajući sa susjedom koji mi se sve više dopadao i osjećao sam da je i njemu polako jasno koliko je besmisleno to ratovanje.
Strategija mira je konačno prevladala i susjed je jednog jutra mirno izjavio kako dopušta izvesti sve radove!
Radnicima je čak dopustio da koriste krov njegove kuće dok je on bezbrižno žviždio nešto radeći u svom vrtu.
Sad kad je sve to prošlo mislim si kako je dobro što imamo aikido koji nas stalno uči da napad i obrana nisu jedino što čovjek može.
Susjeda sam mogao tužiti,napasti ili možda odustati od radova ali mene je baš tih dana puklo da ne radim ništa od toga.
Nastavljao sam ga pozdravljati i dok je on stražario na ulici mirno bih pričao s njim kao da ni on ni ja nismo akteri ove drame.
Nakraju ove drame sam mu poklonio u finu kutijicu zapakiran kamen uz natpis “nije nužno gađati se kamenjem”:-).
Od tada smo prijatelji i uvijek me veselo pozdravi.Hvala Bogu i s drugim susjedima je više manje isto.
…………
Kako je tanka granica između mržnje i normalnosti.
U događajima kao što je ovaj slavim pobjedu nenasilja nad nasiljem ali već dolaze nove stvari i novi događaji i nije uvijek lako “biti na mjestu”.
Npr. danas je S u parku jedno dijete bez ikakvog razloga udarilo nogom po licu a jučer ju je jedan dječak s leđa bez ikakvog povoda gurnuo preko ruba visokog zida ravno na beton.
Osobe koje su bile s djecom su za to krivile vrtić i činjenicu da “od kad idu tamo imaju ovakve zle ispade”.
Kako da svom djetetu objasnim kako je aikido put nenasilja dok ga druga nasiljem zaražena djeca šutaju i guraju kako im dođe?
Opet reći “trebaš se braniti”mi je jednako besmisleno jer uostalom dva opisana napada i nisu djelo od kojeg se možeš obraniti.
Dječak ju je gurnuo s leđa nakon pola sata mirne igre a dijete koje ju je udarilo nogom je to učinilo dok se penjala na neku spravu.
Zatvorit se doma i izbjegavat svijet?Nemoguće, to bi bilo protiv života.
Gubit živce i očajavat.Bez veze.
Vjerovat kako sve ima neki smisao.Super zvuči dok tvoje djete ne leti s visine na beton.
Dati osobni primjer nepokolebljivosti i čeličnih živaca.SF.
Pokušavaj,pokušavaj,pokušavaj…
R

ExTenzija

Predrag — Fri, 04 Feb 2011 16:58:57 +0000

Značenje koje proizlazi iz latinskog:

Denotativno (izvorno) značenje:
Ekstenzija (extendere): rastegnuti, pružiti, opružiti

Konotativno (opisno, kontekstualno) značenje:
Ekstenzija: nastavak, povećanje dužine ili obujma, sportski: istezanje (mišić ekstenzor: istezač)
Ekstenzivan: koji se prostire u dužinu, ne i u dubinu, rasprostranjenost

Značenje koje nalazimo u talijanskom, kao jeziku proizišlom iz latinskog:

Glaogol estendere

Denotativno (izvorno) značenje:
proširiti, povećati, protegnuti, refleksivno značenje – estendersi: prostirati se

Konotativno (opisno, kontekstualno) značenje:
estendere la propria attivita’: proširiti svoju aktivnost
estendere le proprie conoscenze: proširiti krug poznanstva ili svoje znanje
estendere il discorso: opširno govoriti

Imenica (ekstenzija) estensione

Denotativno (izvorno) značenje:
proširenje, pružanje, protezanje

Konotativno (opisno, kontekstualno) značenje:
opseg, obim, prostor
per estensione: u širem smislu
inntutta l’estensione della parolla: u punom smislu riječi

Sada malo filozofije:

povezanost riječi tendencija, tenzija koje u sebi na neki nači sadrži riječ ekstenzija:

tendencija (od tendere): težiti za nečim, težnja, sklonost za nečim, nagnuće, cilj,
namjera, smjer, stremljenje, svrha, struja prema nečemu
misao koja se provodi kroz neko djelo, smjer kojim se kreće neka pojava

tenzija – (od tendere): napinjati, rastezati, napeto stanje, napetost, napregnutost
preneseno: usiljenost, neprirodnost

ex latinski iz, tenzija, napetost, jedna od ideja značenja riječi ekstenzija možda bi bila i
riješiti se napetosti, neprirodnosti, usiljenosti. Kad dodamo i riječ tendencija onda bi značenje bilo, primjerice,
sklonost, težnja ka tome da se riješimo napetosti, neprirodnosti, usiljenosti. Normalno, ovo su samo
moje skromne opservacije.

Sramdori (skraćena i bezopasna verzija)

Robert — Mon, 31 Jan 2011 16:15:36 +0000

Proteklog smo vikenda bili u Zagrebu.Kažem “mi”jer nas je iz Pule išlo 5+dva labinjana.
U Zg smo se uputili na poziv Marijana,Vedrana i Marka.Ova je trojka imala ideju okupiti hrvatske instruktore i ljude koji rade ili bi željeli raditi s djecom kako bismo pogledali i čuli što i kako oni rade.To je bio plan za subotu a u nedjelju je Marijan trebao rješavati eventualna pitanja koja nas muče u našem osobnom radu tj vježbanju.Mi iz Inovog auta smo na samom početku puta ustanovili kako idemo na put bez grijanja u autu!Ino to nije otkrio prije a Adis uz svo znanje koje ima o autima nije mogao ništa tek tako popraviti.Meni je već i otkriće starog trika kamijonđija u kojem se od naprijed gura karton bilo neko znanje na tu temu.Veći dio puta smo slušali Adisa koji nam je skroz jednostavno objašnjavao kako auti uopće griju,čemu služi termostat i zašto Buba nema vodu u sistemu.Sve u svemu vrlo interesantno iako mi je možda bilo i bolje dok nisam znao što se sve na autu može pokvariti:-)
Subota ujutro…
Vedran je na samom početku ovog edukativnog seminara organizirao da nam dođe uvažena gošća,prof.dr.Ksenija Bosnar sa Kineziološkog fakulteta koji je još uvijek čini mi se poznatiji kao DIF.
Prof Bosnar poznam iz svojih studentskih dana jer mi je tih sad već poodavnih godina držala vježbe iz sportske psihologije.Ovo je bila prilika da zajedno kako je ona rekla “evociramo uspomene na te dane”.Održala nam je kratko i zanimljivo predavanje koje bi se moglo sažeti rečenicom “dajem vam punu podršku za način na koji radite aikido i mogu vam pokazati da ste potpuno upravu kad kažete da natjecanje u životu i nije toliko važno”.
Kasnije nam je Vedran rekao da mu je pri povratku u autu rekla kako odavno nije na nekom skupu imala toliko pozitivan fitback.Vjerojatno smo u našem pitomom aikido izdanju izgledali nešto mekši nego uobičajena profi sportska populacija među kojom se inače kreće.
Nakon nje nam je Marijan živopisno i slikovito uz Markovu asistenciju prenosio svoja iskustva iz rada sa djecom.Meni je bilo super kako Marijan čak i dok priča takve stvari uvijek pokaže neki pokret koji je skladan i mekan iako ga napravi usput kao dodatak predavanju.
Subota popodne…
Vedran nam je i za popodne spremio iznenađenje jer je na seminar pozvao svoju aikido djecu.Uslijedilo je fascinantnih sat i po demonstracije.
Ni jedan jedini put nije povisio glas a djeca su kao začarana radila sve što je trebalo.Opet ništa nije djelovalo na silu i bilo je jasno koliko kikići uživaju.
Nedjelja ujutro…
Počeli smo s misogijem.Ne znam jeli ga Marijan razvukao na sat ili smo tukli 45min ali nije ni važno.Bilo je dobro ali mi još uvijek zvoni Marijanova kritika u kojoj je bilo jasno da se nismo baš dali 100%.Misogi je ustvari metoda za razvijanje ratničke duše.Tu nema mjesta za tipove koji stalno nešto kalkuliraju i štede.
Onda je bilo vrijeme za pitanja.Kad su svi šutili netko je pitao dvije stvari.Ki test shoden i randori.Većina prisutnih nije ispred senseija prošla ni jedno ni drugo a svi se nekako kotrljamo prema tom trenutku pa nije bilo loše vidjeti kako stojimo s tim.
Marijan je nas je stvarno krasno proveo kroz sve testove.Mislim da je svima bilo korisno i tri sata nam je bilo malo za sve.
Nedjelja popodne…
U stvari nije počela randorijem nego drvenarijom ali je to izgledalo toliko loše da Marijan nije znao što bi s nama.
Stvar su još dodatno pogoršali Vedran i Marko koji već praše po drvenariji dok mi još ne znamo ni držati bokken ili jo.
Još je gore bilo s tzv randorijem.Sramota i jad tehnika,nikakvo kretanje + nedostatak kondicije.Randori ostaje enigma.Nakraju je dobro rekao Adis da čovjek u aikidu vremenom nauči biti zadovoljan s malim stvarima.U nedostatku istih ja sam bio zadovoljan spoznajom o tome da o aikidu ustvari ne znam ništa.
Aleš je jednom rekao da se u randoriju vidi koliko ustvari razumijemo aikido.Marijan je baš i spomenuo Aleša govoreći nam kako još uvijek ne može zaboraviti kako im je na jednom seminaru u Zg Aleš demonstrirao randori bez pomoći ruku!Pokušavali su ga zgrabiti najbolji instruktori ali ipak nisu uspijeli.”"To je stvar Alešovog stava!” kaže Marijan.Dobro zvuči ali
trenutno ne pomaže previše.
Bilo je tu još puno toga.Npr večera koju nam je organizirao u subotu navečer Vedran a dobar dio napravila Nat iz kluba.
Kako smo se lijepo utoplili i najeli u tom toliko ugodnom dojou.Bez i kapi alkohola,mesa ribe ili jaja,čak iz bez psovki koje Vedran brani izgovarati u tom prostoru to je bio pravi ugodni party.Nakon svega dobar san na mekim ležajima.
Žao mi je da nemam dar prepričavati šale jer bi bilo interesantno pobrojati sve provale koje je sposoban reći Marko iz Velike Gorice.Čovjek je rođeni komičar:-).
Nakon svega premorenim puližanima i labinjanima je bilo nevjerojatno da Vedran,Marko i Bojan iz Siska još ostaju vježbati dva tri sata kao što i inače rade nedjeljom!
Nije ni čudo da su toliko napredovali.Ne znam od kud im toliko snage i motivacije ali pored njih se osjećam kao teški rekreativac.Jedina nada mi je da će aikido nekako doći meni kad ja baš i ne trčim njemu.
Eto toliko o ovim događajima.
R

S tržnice…

Robert — Fri, 14 Jan 2011 15:11:23 +0000

Ima već dosta vremena od kad se to dogodilo ali nije ni važno jer su događaji poput ovog nažalost sasvim normalna stvar.
Dogodilo se da smo moja su-pruga i ja jednog lijepog sunčanog jutra krenuli pješke u grad kako bi smo na pulskoj tržnici kupili nešto voća i povrća.
U gradu je bila gužva,terase kafića pune ljudi koji svašta pričaju(težak život) a tržnica se zelenila.
Više se i ne sjećam jesmo li se i mi s nekim podružili ili smo odmah išli put kuće.
U ulici gdje živimo postoji mali dučančić,više manje preko puta dojoa.Obična mala trgovina gdje ljudi kupuju kruh,mlijeko i sl.
Čak su ga 4 puta bezobrazno opljačkali upadajući usred bijela dana unutra i otimajući novac iz kase prestravljenim prodavačicama.Nisam baš siguran ali mislim da su svaki put nekako uhvatili “ekipu”.
Jednom je jedna od cura dosta gadno nastradala jer ju je jedan od napadača izudarao na toliko ružan način da o tome ne želim pisati.Kasnije kad su fizičke rane zacijelile ostale su one psihičke.
U zadnje vrijeme nije bilo pljačke,valjda se pročulo da su svi uvijek uhvaćeni.
Trgovinica je tako smiještena da se nekakvim prolazom može lako doći do male šumice u blizini a od tamo bilo kamo po Puli i uz to je još na dosta prometnoj cesti pa su se u to vrijeme kad se događa ova radnja uvijek u blizini okupljali svakakvi ljudi uglavnom pijuci pivo ili vino,bacajući čepove i čikove na pod.
Među njima ima i skroz ok ljudi,kao npr. legendarni Ivica ali on zaslužuje posebnu priču.
Taj dan nas je na putu doma dočekala dosta čudna skupina.Nikog od njih prije nisam vidio.
Bilo ih je 9 ili možda deset sa tri auta i puno piva,prosječno starih 25-30 god.
Kad smo su-pruga i ja prolazili pored njih jedan se zaderao na nas toliko jako da mi je nemoguće opisat koliko je urlao,
rekao je:”TKO JE OVDJE BRUCE LEE!!!!”
Jako mi smiješno sad to zvuči ali tada mi se krv zaledila jer ih je bilo puno i nisu sa svim tim pivima uopće djelovali bezazleno.
Kad sam čuo da se dere momentalno mi je bilo jasno da sam u nevolji i prije nego sam išta rekao nekako sam pomislio na Mahaprabuđija(indijski svetac,1829.-1963.) mentalno ga moleći za pomoć.
Stao sam,okrenuo se prema svima njima i gledajući u čovjeka koji se proderao rekao jedini mogući odgovor:”Ja sam”.
To ga uopće nije zbunilo i počeo je vikati još luđe, uzastopce “DOĐI OVAMO!,DOĐI OVAMO!”
Imao sam dvije mogućnosti.Prva,produžiti prema kući i tako riskirati da se svi zalete na mene ili doći tamo gdje me čovjek ionako zove.
Odabrao sam ovo drugo a što je bilo baš hrabro od nje i moja su-pruga.
Svatko sa punom vrećicom namirnica u svakoj ruci.
Zajedno u dobru i u zlu:-).
Ovaj je potez neotpora odjednom skroz promijenio situaciju i iako sam se dok sam ulazio među njih osjećao kao da idem na giljotinu neki su se čak malo i makli kako bi žena i ja lakše prošli i stali ispred onoga što je urlao.
Nebo je bilo plavo,čuo se pjev ptica,priroda se budila nakon zime a mi smo s vrećicama u ruci stajali usred gomile pripitih ljudi koji valjda bolje od toga tada nisu ni mogli.
Čovjek se skroz smirio,gledao je u pod i nije znao što bi dalje.
Tada se jedan od njih počeo ispričavati,rekao je da ja vodim pravi život a da oni ovako ubijaju dane.Zamolio me da oprostim(!)ovome koji je urlao”jer mu danas ne ide”.Čak su pitali što točno vježbam i još par stvari.Nevjerojatno.
I to je bilo to.Borba bez borbe.
Kad sam došao kući odjednom me uhvatio neki strah,kao zakašnjeli udar nakon kontrole organa vani.
Poslije mi je prije spomenuti legendarni pijanac Ivica rekao kako je čuo što sam napravio i dodao gomilu detalja koju je čuo o ovom događaju koji nisu bili točni.Hvalio je moju hrabrost i vještinu!
Kad bi samo znao koliko sam se uplašio:-)
R