Aikido klub Pula

Profesionalac

Denis — Tue, 07 Sep 2010 19:54:54 +0000

TI SI PRAVI PROFESIONALAC !
JA PROFESIONALAC ?
NE HVALA.

Posao kojeg sam tog dana obavljao za gospodina Sistemu odvijao se bez nekih napetosti, tečno, sve je sjelo ne svoje mjesto i zadovoljstvo koje je prolazilo kroz mene da ne moram ništa popravljati ili ponavljati bilo je super…TI SI PRAVI PROFESIONALAC…dopirao je glas do mog potiljka, pa kroz glavu niz kičmu do malog nožnog prsta na kojem sam osjetio toplinu.
Prije nego sam se snašao, na podražaj, um je obavio svoje, aktivirao je ego zadovoljstvo i ako dodamo zadovoljstvo u kojem sam se već nalazio ..da bio sam glavni.
Šta mi se dogodilo? Pitanje koje sam mjesecima vukao sa sobom i pokušavao u sličnim situacijama spoznati šta se događa, ostalo je na mrtvoj točci još uvjek na početku.
Već sam polako potisnuo to bezuspješno istraživanje i pomalo zaboravio na njega dok se nije pojavilo nešto što je probudilo zmaja. Tog dana obavljao sam jedan od stotinu zadataka , pomalo umoran, ispilan, bilo mi je dosta i htio sam što prije završiti ….TO NIJE U REDU, TO NIJE PROFESIONALNO, NISAM TAKO TO ZAMIŠLJAO, …NEĆU TO PLATITI…glas koji je prošibao onim istim putem , glava – kičma – noge – nožni prsti, ali ovo nije zadovoljstvo, strava, napadnut sam, ego me hoće braniti…sukob. Odluka u sekundi ,pokazala se dobrom , da uhvatim ego i držim ga na kratkoj uzici pod kontrolom. Sukob je zaustavljen.
TO, DA TO je odgovor koji sam tražio mjesecima i skoro već odustao « NE ŽELIM BITI PROFESIONALAC NIKAD NI PO KOJU CIJENU»
Što sad , profesionalac me trovao svojom drogom, a neprofesionalac bacao u bed.
Zahvaljujući nekim sličnim životnim iskustvima odlučio sam na poduzimati NIŠTA odnosno SVE.
Moj «dobri duh» se umješao i ubrzao proces dajući mi razne odgovore, a moj zadatak je bio na predškolskom nivou, posložiti te puzle – odgovore. Vidi pojavila se prava forma , slika , oblik, opipljiva spoznaja.Riječ PROFESIONALAC kao aktivni senzor zaštite od izgaranja tijela-duha-uma, a NEPROFESIONALAC je nestao kad sam uskladio trenutno stanje tijela sa vanjskom situacijom odnosno prestao sam varati i lagati svoje tijelo i pustio ga da živi prirodno.

moja dijagnoza: zdravstveno stanje je zadivjujuće doživjelo transformaciju na bolje, počeo sam
sticati novo bogatstvo – svoje slobodno vrjeme, dobio nove smjernice za snalaženje u SISTEMU
kontrole, novca, moči….

vaš Deno

Dijeli/Snimi

Upisi novih članova, sezona 2010/2011

Robert — Sun, 05 Sep 2010 14:53:11 +0000

Kao i svake godine, u duhu novih početaka, upisujemo nove članove. Vježbe za početnike održavati će se Utorkom i Četvrtkom od 20:30 do 22:00. Djeca od 6 do 17 godina u klub se mogu uključiti tijekom čitave godine. Za prijave i sva pitanja koja možda imate na tu temu, slobodno se obratite putem email-a ili telefonom. Svi detalji dostupni na stranici o nama.

Dobrodošli!

Dijeli/Snimi

Seminar u Velikoj Gorici 04.09.2010 – najava

Vanja — Mon, 30 Aug 2010 07:02:41 +0000

Za početak sezone 2010, Aikido klub Sesvete je pripremio jedan velikodušni poklon.
Radi se o seminaru u Velikoj Gorici u Subotu 04.09.2010.
Voditelj je sensei Vedran Rakinić a više o svemu pročitajte na priloženom plakatu.

Dijeli/Snimi

Strogo kontrolirani aikidoke

Vanja — Sun, 29 Aug 2010 20:57:58 +0000

Zanimljiv je taj um, bez njega nebi bili po mnogo čemu različiti od jednostavnih mikro organizama: piti, papati, kakati, duplicirati se i to je više manje par osnovnih nota koje bi određivale životnu melodiju. Laka zabavna melodija (narodnjak?), šlager u najmanju ruku, ipak je riječ o životu, kakvog god oblika on bio. Sa njim, tko može reći koja je uopće razlika? Tijelo obitava u realnosti, dok um svoj svijet sam gradi i uređuje kaže sensei (jedna od prvih rečenica koje je izrekao na seminaru). Ajde da tome pristupim onako, po pravilima struke (ima veze sa binarnim, dakle vrlo aproksimativnim pogledom na stvari). Ako ne postoji veza uma i tijela, zašto uopće to dvoje postoji? Stvoriteljica je praktičar po religiji, inženjer po vokaciji pa sumnjam u slučajnosti.

Za um se može reći, ako prihvatimo da „obitava“ u mozgu, da ima vrlo tmurno, tamno sivo, vlažno i neugledno stanište. Sivi dom, ni više ni manje. Scena kada Roberto Benigni u Down by Law crta prozor sa suncem i cvijetom na sivom zatvorskom zidu (film je crno bijeli pa si uzimam malo slobode u interpretaciji boje zida), tako ljepo opisuje ružičaste svjetove koje um stvara u tom tmurnom domu. Ali ako sve ostane zauvijek u tom savršenom svijetu, koja je korist od toga i dali je uopće treba biti? Tu smo gdje jesmo upravo radi te sposobnosti da dijelimo ideje, osjećaje, životne priče, glazbu, slike… Pa mi nekako logično zvuči da te ideje i umišljeni svjetovi trebaju izaći van, na svjetlo dana. To bi značilo da moraju kako-tako završiti u realnosti.

I sada onaj teži dio priče, kad jednom stvoreni svijet dođe u realnost, što onda? Mislim da odgovora na to pitanje ima u najmanju ruku onoliko koliko ima ljudi koji su si to pitanje postavili ikada, pa puta prirodna baza logaritama e (čini mi se da njegova transcedentna priroda odgovara ovom metafizičkom pitanju).

Jedan od načina za tu nezgodnu tranziciju iz svjeta uma u realnost je svakako umjetnost. Izraditi gotovo prozirni porculanski lonac, fotografiju koja uspješno prenosi ili stvara emocije, film o strogo kontroliranim vlakovima, plesati indijski ratnički ples, biti dio japanske ceremonije čaja, oblanjati savršeni kostur buduće jedrilice, gol se prošetati i odspavati nasred glavnog trga, sve su to tako sjajni primjeri izražavanja savršene ideje, realizirani u realnosti, uspješno. To je valjda i jedini ispravni kriterij, dali je djelo nastalo i koliko je u skladu sa realnošću autora.

Taj zadatak (namjerno to ne zovem problemom) izražavanja, pretvaranja ideje uma, maštanja, u realnost, čini mi se toliko bitan. I težak. I različit za svakoga. Mislim da to vrijedi bili mi umjetnici ili ne (iako se uopće ne slažem sa tom podjelom), uostalom, čak i Salvador Dali kaže „u slikarstvu, ako se želi prikazati meduzu, apsolutno je neophodno naslikati gitaru ili harlekina kako svira klarinet“ (Fotografia, pura creació de l’espirit!).

I tu kreće aikido priča. Stav tijela, pokreti ruku, disanje… Tijelo obitava u realnosti i u realnosti se „testira“. Um bi trebalo slušati što tijelo govori. Na taj način se ideja uma izražava i pri tome odmah i potvrđuje ili mijenja. Najljepše je u svemu to što je um beskrajno neograničen i pokretan pa mu promjena ustvari ne predstavlja nikakav problem.

Nasuprot tome, ako ideja nema potvrdu, tijelo je u sukobu sa umom, odnosno nisu jedno. Onda dolazi do toga da se ili um slomi (npr. celibat koji se ne uspije održati) ili tijelo „iskrivi“ do te mjere da je sve OK. Jedan od primjera je i način na koji radimo tehniku. Ako je pokušavamo kontrolirati u svakom trenutku, a pogotovo ako to radi i partner, imamo sukob. Nasuprot tome, ako imamo ideju koju pratimo u izvođenju, recimo samo u ključnim momentima, onda sukoba nema, a i tehnika može zaživjeti na sasvim novi, „neočekivani“ način. Znati koji su to momenti znači imati iskustvo, mudrost.

Za mene je ta ideja da um i tijelo trebaju biti jedno, ali da je riječ ustvari o komunikaciji i suradnji a ne o monolitnom nastupu ali bez životne komunikacije, ujedno i najljepši poklon na ovom seminaru. Hvala sensei!

I za kraj, nakon seminara se nekako sva ta priča sa umom, tijelom, skladom kojem težimo i idejom umjetnosti provlačila kroz cijeli posjet Barceloni (otuda i gore spomenuti citat od Dalija), pa stoga i ovaj kratki video sa uličnim glazbenicima koji na svoj vrlo osebujan i zabavan način žive taj sklad. Ili se barem meni tako čini. Uživajte

Dijeli/Snimi

VELEBIT 2010…samo mama zna tko je tata…

Robert — Sun, 08 Aug 2010 14:44:08 +0000

Vanja je danas u Barceloni i tamo će biti slijedećih 9 dana.Jučer mi je u autu na povratku sa Velebita priznao da mu je nezamislivo kako već noćas u dva ujutro putuje za Barcelonu.
Nakon mira u kampu,opuštajuće rutine seminara i puno sati vježbanja odlazak u veliki(i prljavi) grad ga baš i nije veselio.
Dok ovo pišem on vjerojatno negdje u Barceloni već postavlja svoju foto opremu i uranja u čudesni svijet hvatanja prostora i vremena.
Nadam se da mu je odlazak tamo ipak bio dobar potez i da sa svojom Brankom uživa na odmoru.
Na ovom Velebitu je pregrmio dvije stvari,prvo je da je obukao hakamu koju nije htio ni naručiti a drugo je da se hrabro pojavio na instruktorskom djelu sa drvenarijom u ruci:-).Nekima ovo ne znači puno ali svima sa većom dozom samokritičnosti i malo manje samopouzdanja ovo su značajni aikido koraci.Vanja je možda u Barcelonu ponio i svoju bilježnicu sa seminara u koju je tokom popodnevnih siesti u kampu pokušao pohvatati nešto od svega onoga što nam je sensei rekao i pokazao.Kad se vrati napisat će nešto o seminaru i nadam se da će nam ta bilježnica pomoći prizvati barem malo KIja koji smo imali na seminaru.

Dok sam na kraju seminara čekao ispred hotela da ostali iz kampa dođu po mene bilo mi je zanimljivo gledati kako ljudi stavljaju stvari u aute i ponovno nekud putuju.Neke sam i pitao kamo idu i baš mi je bilo neobično koliko ljudi je ustvari reklo da ne zna!?.To se zove ne- planirati.Bilo im je važno samo da je u pravcu mora i to ih je činilo sretnim i lakim.
Drugi koji su rekli da se vraćaju npr u Zagreb bili su potišteni i tužni kao da ih u Zagrebu čeka giljotina.
Zar je odlazak na more tako važan?
Moja žena koja je porijeklom kontinentalka mi uvijek govori kako nikad neću razumijeti što odlazak na more znači ljudima koji nisu sa mora.

Meni je stjecajem okolnosti ovo bio prvi Velebit seminar od ukupno pet koliko ih je bilo do sada.
Puno sam slušao o seminaru,gledao snimke i slike ali kao i u drugim stvarima ništa ne može zamijeniti doživljaj koji dobiješ kad dođeš.
Svatko ima svoju sudbinu i u skladu s njom doživljava i proživljava sve ono što mu je namijenjeno.

Mislim da je drugi dan seminara u lokalnoj crkvi bio organiziran koncert sopran+klavir.Nisam znao da će pjevati Florance(valjda se tako piše) iz Aikido društva Zagreb a svirati njena mama koja je došla iz Francuske na odmor.
Sa Florance sam baš radio na treningu prije a upoznali smo se tako što sam joj počeo nešto govoriti na engleskom a ona me prekinula rečenicom “zašto svi misle da sam stranac?!”.
Meni je bilo simpatično kako ona misli da se ne vidi koliko je sa svojom neobičnom internacionalnom pojavom drukčija od “čistih”hrvatica:-).
Florance i njena mama su u punoj crkvi održale koncert sa skladbama više autora.Na kraju su dobile ovacije a ljudi su iz crkve izašli dobro raspoloženi.
Oni koji se više razumiju u glazbu(npr.Danijela) su rekli da Florance odlično pjeva a meni je jednako bilo impresivno što je svaku od skladbi ukratko tečno najavila i opisala na čak četiri jezika!.
Drugi dan sam ih sreo na popodnevnoj siesti u kampu pa sam pitao Florance što radi i tako.To mi je bila ujedno i zlatna lekcija da ne sudim ljude prema tome kako izgledaju a još manje po tome kako rade aikido.

Jednu od večeri su nam Marijan,Vedran i Marko prezentirali dvd sa dječjeg seminara koji se u 6mj.održao na Korani i iako sam od Vedrana već dobio neke informacije o tome kako im je tamo bilo nisam se nadao da će me prezentacija tog dvd-a toliko dirnuti.
Na filmu se jasno moglo vidjeti koliko su djeca tamo korisno provodila vrijeme u igri,druženju,radu i aikidu zahvaljujući kome je sve to bilo skladno i povezano.Voditelji seminara(i sami oduševljeni tim danima) su nakraju dobili pljesak a meni je gledajući tu iskrenost djece ostala nada u svjetliju budućnost ovoga svijeta.

Hit ovog Velebita su svakako bile Kraš napolitanke koje sam u zadnji čas strpao u torbu sa hranom.
Poslije sam vidio da nisam jedini jer su to isto napravili i neki drugi.Napolitankama su se veselili svi,čak i tradicionalno “hladni”sjeverni njemci sa kojima sam jednog jutra za doručkom probio razlike nudeći napolitanke.Jedne se večeri spontano dogodio napolitanka party kad je Danijel odjurio u auto po zadnji paket.Uz kakao i spojene stolove na kojem su se uz puližane još našli sisčani,slovenci,zagrepčani i labinjani je bilo veselo i slatko da se čak i sensei nakratko pridružio zabavi.

Taj naš sensei je stvarno neobičan lik.pojavi se kad hoće,priča ako mu se priča,šuti ako mu se šuti.Za konobarice na Velebitu on je bio samo japanac.Bilo je strašno smješno kad je jedna pitala drugu”što japanac pije?”.
Za nas je više od japanca jer nas uči što je a što nije,kako je bilo i zašto je bilo tako a ne onako i što će biti i zašto bi bilo ovako kad može onako.
Na tatamiju je sensei kako je jednom rekao Vili Matula jedan od najboljih performera današnjice.
Od odgoja djece,preko ekonomsko socijalnih i političkih prilika današnjice,od Japana do Afrike,religija ili znanost,aikido,box ili ples,kompjutori,odnosi,hrana,sex,ljubav,glazba,njemu ništa nije strano i sve gleda i preispituje.
Zašto ukemi u aikidu pada,kako se Toheijeva 4 principa ipak mogu koristiti ali kao tehnike,atemi da ili ne,meditacija,koji je smisao bokken kata,što je to privatna a što javna tehnika,zašto je otvoreno a zašto zatvoreno,u čemu je razlika između aikida i ostalih vještina,tko je kad,kako i zašto pogrešno interpretirao aikido,koji je smisao umjetnosti,što znači voljeti sebe,zašto je totalna percepcija važna,zbog čega i kad se radi koja tehnika,kako to da se japanci ne ljube u usta i tko zna što sve taj genijalni “japanac” može ispričati i pokazati u pet dana.

Dobroslav,Marijan i ostali vrijedni članovi ADZ su stvarno dali sve od sebe da ovaj seminar uspije.Meni se svidjelo kako su malim detaljima razveselili druge.Primjerice sa gomilom besplatnih lubenica ili poklonima za sve na kraju seminara.
Marijan je još imao i tu uvijek nezahvalnu ulogu da stalno nešto najavljuje.To i nije uvijek lako(kao kad je na kraju jednog treninga trebao reći da sve hakame trebaju počistiti tatami;-)).
Moglo ga se vidjeti svuda,na plesnom podiju,kao fotografa,domaćina u svojoj kući,instruktora koji pokazuje tantodori,prava “Katica za sve”.Još nas je uz sve to treći dan vodio na planinarenje.Nisam siguran na koji smo se vrh popeli ali bilo je prekrasno doći gore i sa jedne strane gledati more a sa druge Velebit.Na takvim se mjestima uvijek podsjetim kako je let čovjeku prirodna stvar samo se još ne može sjetiti kako a sloboda njegov konačni plan;-).

Marijanova suprotnost Dobroslav je uz druge stvari vodu sa svoje strane držao vodeći svoje jutarnje meditacije.
Tko je želio mogao je u rane jutarnje sate mirno kontemplirati uz zvuke gonga i drvenih štapića.
Taj je mali ritual ujedno bio i pravi uvod za vihor zvan misogi disanje koji je išao iza toga.
Imali smo sreće da su nam misogi vodili Beppe(7dan),Joachim(4dan) i Aleš(3dan) koji su se svaki na svoj način potrudili objasniti kako se misogi ceremonija pravilno izvodi.
U Alešovom slučaju misogi prerasta u svojevrsno razbijanje svih barijera “pristojnog ponašanja”;-).

Ovaj intenzivni seminar je gotov.Bilo je tu još puno toga,tko bi sve mogao napisati imao bi materijal za cijelu knjigu.Ne znam što se sve drugima događalo,koliko je tko naučio i piva popio,dali je išao plivati u >Karlobag ili je spavao u sobi nije moja stvar.
Bilo je lijepo na neki način osjetiti povezanost sa različitim ljudima,njihovim navikama i običajima življenja.
R

Dijeli/Snimi

Premantura 2010.

Lara — Sat, 03 Jul 2010 09:57:33 +0000

Za one koji to ne znaju, Premantura nije tek neki aikido seminar. U Premanturu se dolazi zaljubiti se. U ljude, prirodu, svjež vjetrić i sunčano plavo nebo. Trening na tatamiju je samo paravan za one koji to ne razumiju. Pravi seminar događa se između treninga: dok se kupamo u moru, sjedimo na klupici, dok se sprema ručak ispred Daninog šatora, dok se čitaju Shakespearovi soneti u popodnevnoj siesti, dok se jedu lubenice i u tišini slušaju pjesme Leonarda Cohena. I to je sve! Učimo aikido tako što se družimo i sprijateljujemo. To je put, stazica koja nam se otkriva dok hodamo kroz šumicu. Postoji poezija u mirisu i pogledu na rascvjetanu mirtu, u kadulji i kantarionu i rokuli i origanu, i u praktičnim stvarima dok svatko priča kako živi i što inače radi. I dok smola kapa i ljepi se i čuju se samo zrikavci i ciča male djece otkriva se tajna da problema nema i da je uvijek dovoljno tek biti živ.

Dijeli/Snimi

Dječija polaganja

Vanja — Mon, 21 Jun 2010 17:41:26 +0000

Eto došao je kraj školskoj godini i vezanim dječijima aktivnostima. Mali mravi ostaju gosti u dvorani, a malo veći mravci su odradili svoj zadnji trening a prije toga i polaganje. Kao i uvijek, bilo je teško, osvježavajuće i zabavno pratiti ih u svemu (ove se godine iskustvu pridružio i jedan zajednički izlet) pa tako i sada, na samom kraju. Do sljedeće školske godine ostaje nam se strpiti do tada, evo barem malo sličica

Dijeli/Snimi

Ljetni raspored vježbanja

Vanja — Sun, 20 Jun 2010 11:30:07 +0000

Od 21.06.2010 kreće ljetni raspored vježbanja.

Sve detalje kao i okvirni raspored za 2010/2011 godinu pogledajte ovdje.

Dijeli/Snimi

Mravi

Robert — Wed, 16 Jun 2010 15:35:25 +0000

I ove su se godine sa toplijim danima u dojou pojavili mravi.Kao i uvijek drže se svoje zone uz prozor uz povremene iznimke mrava samoubojica koji hrabro krenu put tatamija.
Meni ne smetaju,godinama im govorim da su dobro došli sve dok ne idu na tatami jer ih tamo ljudi gaze.
Nemam pojma koja je to vrsta mrava i što ustvari rade osim što kao i svi mi traže mir i sreću.
Prošli me tjedan mala Daša iz dječje grupe obavijestila da su u dojou MRAVI!!!Djeci je lako reći da su mravi naši prijatelji i da nije sasvim jasno dali su oni u našem dojou ili mi u njihovom.Sa odraslima je teže,sa manje panike ali učestalo dolaze do mene i kažu da su mravi “tamo”.Kad im kažem da su svake godine tamo i da ih puste na miru odrasli postaju sumnjičavi prema mom mentalnom ustroju.Vjerojatno bi ih umirilo kad bi se sa mravima obračunao sa nekom od suvremenih kemijskih metoda i nakon toga otišao na tatami propovijedati harmoniju i mir među ljudima,sklad univerzuma i ostale aikido priče.
Prošle su se godine pojavili i tzv.leteći mravi.Na jednom od treninga sam pitao Alena iz Labina kamo žele ti mravi odletjeti,a on mi je u svom stilu odgovorio kako je čuo da je smisao te vrste mrava zadobiti krila,poletjeti i onda se srušiti negdje bliže ili dalje ovisno o snazi leta.
Ta mi je priča iako nevjerojatna(mimo Alenove postoje i druge teorije,npr u wikipediji) bila tako divna i simbolična.U tradiciji hinduizma simbol oslobođene duše je labud.Paramhansa(param-najviši,hansa-labud) i simbolično predstavlja prosvjetljenu ljudsku dušu koja se uspjela osloboditi svih okova ega.
Zamišljao sam težak život mrava koji nakon cijelog niza teškoća konačno zadobiju krila i poput ptica lete put neba,slobodni i sretni konačno uživaju u letu daleko od strašne mreže pauka(ega) koji ih je u kutu dojoa stalno plašio i jeo njihove prijatelje i rođake.
Pauka u kutu sam nekidan skoro usisao.Smjestio se tik uz mrave i puna mu je mreža svakakvog ulova.Iz perspektive mrava taj pauk sigurno izgleda kao strašno čudovište.Koliko li su samo hrabri i bezbrižni kad se tako mali mirno šeću pored tog stvora.Parket je tamo gdje mravi izlaze i ulaze svake godine malo širi,pretpostavljam da ispod njega mravi imaju puno apartmana i iako sam se na njih navikao možda bi ipak bilo bolje da promijene stanište dok nam voda nije počela ulaziti u dojo.Ali ako uđe nama ući će i njima pa se ipak nadam da znaju što rade.Kažu da mravi znaju riješiti komleksne probleme pa to ostavljam njima.
Sa S sam ovog proljeća promatrao veliku bitku koja je nastala kad je neki veliki mrav cca 4 puta veći od ostalih pokušao ući u mravinjak.Zaustavila su ga samo dva mrava.Jedan ga je uhvatio za nogu a drugi za glavu.Bitka je trajala više od pola sata i veliki je mrav sigurno požalio što im je htio ući u dom.Neznam kako je završilo jer smo morali otići a oni su svi zajedno upali u mali kanal gdje se bitka nastavila.
Drugom prilikom smo gledali sličnu bitku samo je velikog mrava zaustavio samo jedan jedini mrav!Ostali su mirno radili svoj posao dalje dok se on lukavo borio sa protivnikom čiji su zubi veliki skoro kao njegovo tijelo.
Dok sam gledao tu bitku sjetio sam se starih priča o velikim kineskim majstorima borilačkih vještina koji su povremeno radili kao zaštitari karavana.Nevjerojatno je da je ponekad bio dovoljan samo jedan jedini majstor i razbojnici-lopuže se nisu usudili napasti karavanu.To je naravno bilo u doba kad su se ljudi morali boriti prsa o prsa i lopuže su znali da bi ih napad na karavanu skupo koštao.
Eto toliko o mravima ove godine,ako tko ima za dodati nešto neka slobodno piše.Dobrodošlo je sve osim razno raznih metoda ubijanja ovih vrijednih stvorenja.
R

Dijeli/Snimi

Misogi na Sljemenu – 19.06.2010 – najava

Vanja — Thu, 10 Jun 2010 15:12:35 +0000

U organizaciji Aikido društva Zagreb, u subotu 19. lipnja možete uživati u misogiu na Sljemenu.

Ulaz je slobodan, program izvrstan pa ko voli ili koga zanima, raspored i ostale detalje pročitajte na stranicama društva.

Dijeli/Snimi