Aikido klub Pula

Seminar u Labinu-najava

Robert — Fri, 03 Feb 2012 16:29:42 +0000

��eljko iz Labina je potvrdio program za seminar s Marijanom.Održat će se u subotu 18.02.2012. od 10-16h.Negdje oko podne bismo imali kratku pauzu od pola sata za sok i grickalice koje će oni donijeti.Cijena je 100kn a tema seminara su aikido vježbe i tehnike za 3kyu.Seminar će biti u O.Š.Ivo Lola Ribar u samom centru “donjeg”Labina.

Dijeli/Snimi

I jedna ili dvije tehnike

Robert — Thu, 26 Jan 2012 09:31:58 +0000

Polako prolazi i ovaj mjesec.Skoro pa da mi je najdraži.To je mjesec u kojem se nekako prirodno i lako meditira i zapravo je zadnji pravi zimski mjesec.Poslije se sve okreće proljeću i dani su puno duži.U Puli za ovaj period kažu da je “tapija”.To mi je jedna od najgorih riječi koje sam ikad čuo.
Ne znam od kud je došla u sleng ali ukratko označava “kako se ništa posebno ne događa”.
….
Sa novom grupom koja je krenula na jesen sve do sada nismo prošli više od dvije tehnike.Katatekosadori i katatedori tenshin kokyunage.
Oni su se nekako navikli da se uvijek kad dođu rade samo te tehnike i skroz je ok.Uvijek se nešto malo popravi i nema žurbe.Iz te perspektive mi se prijašnji način rada s početnicima čini krajnje besmislen.Znali smo u mjesec dana vježbanja proći cijelu hrpu tehnika i činilo se da ljudi to vole.Ja sam se svaki trening pravio važan i ponosno iznosio još jednu novu tehniku.To je nakraju dovelo do toga da su oni koji su i ostali nakon takvog šminkerskog tretmana morali prilično zapeti kako bi koliko toliko pristojno položili 5kyu.”Osnovu čovječnosti” kako taj kyu zove Yoshigasaki.Rekao je da bi svatko tko želi vježbati aikido trebao prvo tri mjeseca samo gledati trening a onda tri mjeseca vježbati, ali jedino kao uke.Nakon toga tehnike iz 5kyua pa dalje.
Adis često zna reći kako se sjeća da u početku njegovog vježbanja i nismo radili ništa drugo nego katatedori tenkan kokyunage kako se to prije zvalo.To je bilo zato što tada i nisam znao puno više tehnika nego je imao 5kyu pa sam ih razvlačio što sam duže mogao.Kao kad turisti s ne baš puno para u džepu dugo piju jedno jedino piće ne bi li što duže mogli ostati na terasi.Mislio sam da je to loše i jedva sam čekao da malo stasam kako bi ljudima mogao pokazati više ali nije tako.Jedino više što sam dao je malo lažne zabave i pregršt tehnika kojima sam pokušavao dokazati koliko je aikido super.Uvijek ta borba za opstanak natjera čovjeka da se ponaša kao animir dama.
…
Inače Adisa sam neki dan lupio vratima iza kojih je bio svlačeći se u officeu umjesto u svlačionici.Nisam očekivao da je netko tamo i dosta sam jako otvorio vrata a on je udarac dočekao rukom.Onda sam ga namjerno lupio još jednom jer mi je išlo na živce što je tamo.Drugo jutro sam na istom mjestu gdje je bio Adis pronašao žohara koji se pravio mrtav ležeći na leđima iza vrata.To mi se učinilo znakovitim.
Nježno sam ga metlom stavio u škovaceru i onda se počeo koprcati dok sam ga nosio vani na livadu.Poslije sam se zapitao.”Zašto si prema Adisu bio tako grub dok si običnog žohara nježno iznosio vani?
Svlačionice su nam leglo nevolja kad su dječji treninzi u pitanju.Zatvore vrata i onda unutra divljaju dajući si oduška.Jedan dan sam na svlačionici skinuo vrata i to ih je paraliziralo.Ukinulo im je prostor za vlastite zakone tj anarhiju.Čim su se vrata pojavila njihovo područje je ponovno bilo uspostavljeno.
I odrasli imaju neki svoj đir kod presvlačenja.Nemam pojma što se događa ali svako malo čujem neki masni vic i smjeh iz muške dok su žene uglavnom misteriozno tihe.
Neki dan su se na Zlatnim pojavili delfini.Bilo ih je barem deset na ne više od 30tak metara od obale i dugo su se zadržali na jednom mjesto skačući ovamo onamo.
Prekrasni su.Tako slobodni i veseli.Braća sisavci.
…..
p.s.stigla je drvenarija iz Pakraca.7 bokkena,i po 6 jo-ova i tanta.Sve novo i upakirano.

Dijeli/Snimi

aikido i smrt

Robert — Tue, 17 Jan 2012 16:42:45 +0000

Prije nekoliko dana je umro “Gospodin Bula”.Knjigu o aikidu koju mi je htio dati ipak nisam dobio.Negdje se zagubila i tko zna gdje je.Njegov sin kaže da ju je dao Đuri,Đuro kaže da je ustvari nije ni uzeo i tako u krug.Bula je ponekad znao postiti i po dva tri tjedna ne bi li namaknuo novac za neku knjigu.U džepu su mu našli naš broj telefona ali bio je toliko fer da nas nije htio gnjavit s takvom sitnicom kao što je vlastita smrt.Umro je u krevetu,vjerojatno u snu.
Umro je i Ivica(opisan u “Lopti”).Također kod kuće tj u kamp prikolici u kojoj je živio.Malo prije sam se vratio iz bolnice jer je tamo završio Bruno(“Miljenko kosač trave”).Pogodio ga je infarkt i u strašnom je stanju.Zajedno sa još hrpom ljudi čeka smrt na jednom od odjela Pulske bolnice.Pitao sam ga dali me čuje i kratko je podigao staru ruku.Drugu ruku su mu zavezali za krevet.Sad će vježbači mirno moći parkirati na livadi bez straha da će ih Bruno plašiti kako će im probušiti gume.
Mjesec je dana prošlo od kad umrla Vesna.O njoj nisam mogao pisati jer mi nije dala.Vesna je bila medicinska sestra anđeoskog lica i susjeda našeg doja koja bi nam nekad dala vodu kad je što trebalo oprati na onoj maloj terasi.S njihovog balkona se vidi naš “tatami room” i često bi im znao mahnuti kad bi sjedili na balkonu.Imala je samo 46 godina i bolest ju je pobijedila u roku od godine dana.Tokom jutarnjih treninga bi je znao vidjeti kako mirno sjedi na balkonu i gleda u daljinu.Nije ni htjela puno u bolnicu jer je previše puta vidjela što je čeka.
Sensei Yoshigasaki je i u Ljubljani ispričao kako namjerava umrijeti.Čak je upotrijebio riječ koju ne koristi često.”Duhovna” smrt.On stvarno živi svoj život i smrt ne namjerava prepustiti sudbini.
Mahaprabuđi(indijski svetac 1828.-1963.) je svojim bliskim učenicima godinu dana unaprijed rekao točan sat i dan svog odlaska.Mjesec dana prije je rekao i drugima a nekima je poslao i pismo.Par dana prije se na mjestu gdje je živio okupilo na tisuće ljudi ali je izgledalo nevjerojatno da odlazi jer je bio potpuno zdrav i svjež.Mirno je pjevao svoje duhovne pjesme i kao i obično pomagao svima koji su došli.Deset minuta prije naznačenog vremena je prisutne pitao dali im može ispuniti još koju želju i nakon što ih je blagoslovio svojim zadnjim riječima Mahaprabuđi je sjeo u položaj za meditaciju i pjevajući “OM” otišao iz ovog svijeta.
Golemi je jaz između samoostvarenih duša i običnih smrtnika koje smrt dočeka baš kao što mačka udavi miša.
Inače u tijeku su upisi novih članova.Dobrodošli!

Dijeli/Snimi

Tri propuštena poziva

Robert — Sat, 07 Jan 2012 09:59:59 +0000

Prvi je poziv bio od Marijana.U Splitu je kod brata i u slobodno vrijeme prebire fotke za site.Naišao je i na fotke seminara u Puli kad sam polagao 4kyu.Negdje kroz maglu mogu se sjetiti tih fotki.Crvene pazle tatami,ljudi koji su prestali vježbati,Vanja,Nadja,Moira i Ino od onih koji su ostali i ja 10 kila lakši i pet i nešto godina mlađi.
Marijan me pitao kad sam zadnji put polagao.Prije tri godine-jokyu a 2kyu prije četiri.Rekao mi je da je vrijeme da izađem na 1kyu u proljeće.Taj je kyu zadnji u nizu početničkih i nakon njega idu ispiti kod Yoshigasakija.Prvi je shoden,prije shodana.Na seminarima sam vidio već dosta ljudi kako to polažu i nije mi baš izgledalo lako.Nemaš kamo.Nekako se sve vidi.Moglo bi se reći da je čovjek ogoljen i svakako bos.
U svakom slučaju imam još vremena i bolje mi je da mislim na 1kyu.Po novom programu ima dosta posla.Četiri tzuzukiwaze,drvenarija bokken i prva jo kata, nakraju futarigake tj. dva na jednoga.Nekako mi se uvukla određena blokada i nikako se ne mogu zamisliti na ispitu.Baš će biti zanimljivo ići na to.
Sve ispite sam dosad položio sa zlata vrijednim ukemijem,Vanjom.Dobar uke je više od pola ispita.U budućnosti bi dobar uke trebao imati cijenu koja se plaća po obavljenom poslu.
Zašto ne?Troše svoje tijelo i vrijeme.Ako neki majstor misli da to nije ok,neka se on odrekne svog honorara.Zašto bi ukemiji trčali za džabe kad i atletičari dobivaju neku kintu.Marijan se jednom malo pobunio kad je ispalo da Silvija iz ADZ sve češće zovu da im bude uke.Nije ni čudo da ga zovu.Besplatan je i odličan.Na seminaru u Balama sam dok je netko polagao sjedio pored talijana i slušao kako ne prestaju hvaliti Silvija.Nisu uopće baš puno gledali nagea.Svidio im se uke.”Questo ragazzo e molto buona”.Za 1kyu trebam dvojcu ukemija i ako Bog da bilo bi mi drago da bude Vanja kao i na ostalima a drugi bi za probu mogao biti uvozan.Naprimjer još jedan uke ekstra klase,Vedran.Njemu bi mogao ponuditi stan i hranu i siguran sam da će doći i još kao i obično donijeti poklone.Znam da će me ako ovo pročita samljeti zato što diram u svetinju,ukea ali netko se i za njih treba pobrinuti.Možda ću u povijest aikida ući kao čovjek koji je vrijedno radio na tome da se poboljša status ukea.
Druga varijanta za budućnost ukea je ono što se u jogi zove karma jogin.Dakle onaj koji nesebično radi za dobrobit drugih ne očekujući ništa zauzvrat.Možda je za ukea to ipak primjerenije.Ipak nismo sportaši.Kad si samo pomislim do kud su nogometaši dogurali sa svojim transferima.Njihova stvar.Možda bi O’Sensei Ueshiba rekao kako čovjeku od Buda nije primjereno da mu Bog bude novac.
…
Drugi propušteni poziv je bio od aikido DJ Zokija.Još jedan član ADZ ali samo papirnato.U praksi je otišao u drugu školu. Iwama ryu.Još uvijek je član društva jer to isto društvo i voli.Meni je taj čovjek izuzetno drag.Nekako ima srca i voli život.Pozvao je nas Puližane na ljetni aikido seminar u Grčkoj koji bi vodio Goran Kurnik(6dan) iz Beograda.Trebali bi ići na neki predivni otok i sve za male pare.Zoki je zabrinuto dodao” kako se nikad ne zna dali ćemo kad budemo imali 45 još uvijek moći tako lako u Grčku”.Za razliku od ispita za 1kyu u Grčkoj se mogu zamisliti.Vidio sam letke s prošlih seminara.Cure u kupaćim,kenkodo,tehnike na plaži,fini bijeli pjesak,kokteli, disco i tako.Osim toga Goran Kurnik zna puno o aikidu.Zoki nas je zvao jer se sjetio kako je na seminar s Yoshigasakijem u Beograd otišlo 9 Puližana.Ako bi se skupilo dosta ljudi iz Hrvatske Goran bi pristao organizirati seminar.Plan je jednostavan.Valjalo bi početkom sedmog mjeseca doći do Beograda,tamo parkirati i onda busom u Grčku.Od kud mi samo ideja da to nije za mene?Mere Gurudev,samo si Ti mogao okrenuti taj smjer.
….
Treći je poziv bio od Adisa.Na poslu je nažalost zadobio nekakvu nezgodnu ozljedu.Nadam se da će mu brzo proći.

Dijeli/Snimi

“Aikido ponedjeljkom” – UPISI novih članova

Robert — Tue, 03 Jan 2012 18:53:16 +0000

Svi zainteresirani za vježbanje aikida mogu se prijaviti na uobičajene kontakte do 06.02.2012.
Vježbe će se održavati ponedjeljkom od 18i30h do 20h.
Djeca se u klub mogu uključiti tokom čitave godine i za njih postoje posebni termini(vidi raspored).
Dobrodošli!
…..

Dijeli/Snimi

Inova Grupa

Robert — Mon, 26 Dec 2011 07:59:45 +0000

Malo slika, još više riječi

Album sa simpa koricama

Adis — Wed, 21 Dec 2011 16:21:13 +0000

Marijan je ovaj put na seminaru kao i obično rekao i pokazao puno toga. Naravno da sam sve čuo i vidio i pokušao kao spužva upiti što više, ali uvijek nekako neki detalj , riječ ili rečenica ostanu u boljem sjećanju. Osim onog lupanja po nozi o kojem je već Robi pisao, u jednom je trenutku rekao da ne gledamo aikido filmiće na youtubeu nego da vježbamo , vježbamo i vježbamo .
Teško da ima netko tko nije pogledao bar nešto od aikida na youtubu, moram priznati da sam i ja ponekad znao zaviriti u pokoji filmić.
Uglavnom sam gledao nešto od meni poznatih senseia Ueshibe,Yoshigasakia i Toheia… Danas svi nekako žurimo , dali na posao , školu ili nešto treće ali uvijek nešto na brzinu. Ono što nas razdvaja od ove svakodnevnice je aikido. Koliko god požurivali , koliko god gledali filmića ili neznam čega naš će aikido ići svojim tempom i tokom, i nekom svojim brzinom. Kad sam počeo vježbati silno sam želio što prije do nekih stupnjeva i neznam ni ja sve čega , sad nakon nekog vremena kad sam shvatio da sam još uvjek početnik i da trebam samo što više vježbati počeo sam uživati u aikidu. Neko sam vrijeme kad bi se vratio sa treninga pisao neke detalje koje sam smatrao bitnima. Nije to bila loša ideja , ali se jednog dana komp u kojem je sve bilo pokvario
i sve je nestalo.
Danas mi je možda drago da je tako. Probajte samo pogledati fotke koje imate u kompu i one koje držite u ladici ili nekoj kutiji u najboljem slučaju u albumu s nekim simpa koricama.
Ove na kompu su nekako prazne , tu su i sve je nekako pre jednostavno.Uzmeš aparat slikaš uštekaš ga u komp i gotovo, mozes ih već gledati. Onda uzmes one iz ladice i stvarne su imas ih u ruci osjetis dali su na mekom ili tvrdom papiru ili kako se to već zove. Sjetiš se koliki je bio njihov put do ladice , kupiti film , slikati odnjeti da se razvije pa čekati dan ili neznam ni ja koliko više , pa tek onda slaganje u album i gledanje.A tek ona neizvjesnost da neznaš dal su fotke ok dok se ne razviju. Sve to ima svoje, da nebi netko mislio da se bavim fotografijom moram odmah reći da nemam pojma o tome.
Samo me sve to podsjeća na to koliko je bitan taj kontakt , taj dodir na tatamiu. Koliko je dug taj naš aikido put i dal će se i nama nešto pokvariti i sve nestati ili ćemo polako i sigurno razvijati svoj film i slagati ga u album sa simpa koricama.

Dijeli/Snimi

Marijan u Puli…ipak je bila mećava

Robert — Mon, 19 Dec 2011 10:59:16 +0000

I ove je godine Marijan doputovao vozeći se kroz mećavu.Ne znam ni kako je došlo do toga da se seminar pomaknuo s 10mj.na ovaj 12ti.
Kad je dolazio u listopadu znali smo poslije seminara otići na more i još je bilo ok za plivanje.Tema ovog seminara je bila “drvenarija kroz kyueve” i mislim da smo došli negdje točno na pola,što je skroz dobro jer barem znam temu za slijedeći seminar.Drugu polovinu.Inače mi je ponestalo inspiracije stalno smišljati što bi za svih nekako bilo dobro pa sam barem za drugi put miran.Prije je bilo lakše jer smo svi nekako bili isti a sad bi neki radili tzuzukiwaze,drugi drvenariju a treći bi bili zadovoljni da se samo rade ki vježbe i ki disanje.Ovaj put se dosta ljudi baš prije seminara razbolilo pa su odustali a jedan dio nije mogao doći jer su imali “fešte od firmi”.Za organizatora tj. mene je bilo skoro pa na granici s nepodnošljivim slušati kako se ljudi vesele “što ima dosta mjesta jer nema baš puno ljudi”.U jednom trenutku sam se pobojao da će višemjesečno najavljivanje seminara završiti s fijaskom ali se ipak nakraju skupio pun dojo i bolje da nas nije bilo više.Strašan je taj mali um koji se stalno nečeg boji i brine umjesto da stvari prepusti višem redu.
…..
Kad je Marijan otvorio seminar nekako je bilo jasno da je jako dobra ideja što smo ga zvali.Damir mi se pola sata nakon početka povjerio kako ima osjećaj kako će ovo biti dobar seminar i da je baš zanimljivo kako je netko kao Marijan pun energije jednostavno zato što želi podijeliti s nama što zna.Čak se i Predrag pojavio iako samo kako bi nas pozdravio “jer ima nekog posla” ali je zapanjen s Marijanom ipak ostao cijeli dan gledajući u trapericama sa stepenica.Ljudi u aikido provinciji su jednostavno vrlo brzo zaboravili što znači dobar instruktor i koliko je aikido lijep kad ga objašnjava netko tko zna što radi.Počeli smo otpočetka tj.od toga kako se drži jo,čemu služe uopće ki vježbe,pa dalje kroz razliku između ikkyo waze od funakogija sve do happo undo i kumiwaze s jo-om prije ručka.Nažalost mene je najviše zapanjila činjenica da se Marijan par puta prilično jako namjerno lupio u čini mi se potkoljenicu što je izazvalo jaki zvuk s obzirom da se mlatnuo po kostima.Htio nam je pokazati kako treba stajati prednja noga i pojma nemam od kud mu to lupanje po kostima ali takve me stvari uvijek motiviraju.Poslije sam potajice probao na svojoj nozi ali me zaboljelo čim sam i lagano lupio pa sam odustao.Možda je neki trik,bilo mi je bez veze pitati Marijana kako to radi.
U svakom slučaju nakon te jutarnje lekcije je bilo jasno da je sve ono što smo sami vježbali bilo tek dovoljno da na seminaru uopće znamo o čemu se radi pa da možemo učiti dalje.
……
Popodne je u Puli pala jaka tuča a kuglice su se dosta dugo zadržale na autima i među žlipcima.Marijan je mirno drijemao blizu peći,žena je prala suđe i radila kolače a ja sam se zezao sa S..Njih su dvije za ručak napravile dvije vrste pizze,salatu i krem juhu od povrća.Marijan je S…kupio neku čudnovatu društvenu igru pa su je i igrali kad se probudio.Marijana obožava ali je rekla da joj je od aikido majstora u našem domu ipak još uvijek najdraži Vedran.
…….
Popodne smo seminar nastavili sa manje lakim temama.Tantodori i bokkendori.Meni se kao i obično popodne više nije dalo vježbati.Sugovornika sam pronašao u Savičenta Danijeli iz početničke grupe koja mi je priznala da joj je svega dosta i da jedva čeka kraj.Ja sam uzvratio kako je meni na svakom seminaru popodne tako i da mi se čini kako ni to nije loše dodajući sumnjivu teoriju o tome kako ” upravo u takvim trenucima najviše napredujemo”.Izgleda da ta teorija i nije toliko loša jer smo priznajući si na čemu smo nekako rastjerali tamne oblake malodušnosti i odjednom više manje ok radili što je trebalo.Martini iz iste grupe nije ni najmanje bilo dosta.Napadala je nezadrživo s bokkenom i strastveno oduzimala tanto iz ruku svima koji su joj se našli na putu.Seminar sam završio radeći s njom uzaludno joj pokušavajući objasnit kako mi se ne da dokazivat da joj mogu uzet bokken iz ruku.Ili je možda bolje reći da nemam šanse uzet bokken nekome koji ga puno više želi zadržat nego ga ja želim uzet.Pogotovo popodne.
…….
Navečer smo imali tzv zajedničku večeru u Marini Veruda.To je bila najmirnija aikido večera na kojoj sam bio.Ovaj put se nisam petljao u menu pa su svi jeli što su si i naručili a cuga je bila besplatna po sponzorskoj liniji.Ujutro je većinu ionako čekalo polaganje ispita.Na polaganju se pojavio i Dr.Renzo.Zapravo je bio i na jutarnjem treningu u subotu a popodne nije mogao doći “jer ga je sve boljelo”.U svojoj je 70godini položio svoj prvi aikido ispit.U dojou ga nitko ne pozna jer on dolazi ujutro pa su se ljudi čudili tko je taj sijedi gospodin.Meni je on baš neka veze s prošlim vremenima jer je takvih ljudi sve manje.Danijel,Grga,Boris i Damir su prošli 5kyu a Ino,Sean i Marino treći.Marijan je svakome od njih pošteno i otvoreno rekao što ga ide.Seanu je rekao da pripazi da mu se aikido ne pretvori u kobuki kazalište,Marinu je rekao da je još uvijek iznutra previše napet a Ino je bio previše cool a premalo budan.
Marijan im je rekao da svi sad već polako imaju svoje stilove s kojima rade aikido i da svaki stil ima svoje prednosti i mane.Dalji rad znači očistiti mane i dalje razvijati svoj stil.To je sve rekao tako blago i od srca da se nitko i nije mogao naljutiti.Polagali su još i Labinjani i dva Pazinjana Dino i Marino.Labinjani i Marijan su posebna kombinacija i i žao mi je što ponekad ne snimimo što im je on sve sposoban izgovoriti i na koji način to oni razumiju.Kako god dva Labinjana su iz Pule ponosno otišla noseći sa sobom u Labin 4kyu.Što ima veze što je položen po starom programu.Alen mi je pobjedonosno dodao “kako sam i ja položio za hakamu po starom programu” zaboravljajući da onda novog programa nije ni bilo.
Što se može,aikido je aikido ali ljudi su ljudi.

Dijeli/Snimi

Balet

Robert — Fri, 16 Dec 2011 20:03:11 +0000

Vanja mi je prije neki dan na stolu ostavio knjigu pod naslovom “It’s a lot like dancing…” U njoj su dvojca autora skupila misli Terry Dobsona,čovjeka koji je deset godina u Japanu vježbao i bio u blizini O’Senseija Morihei Ueshibe.Na puno se starih snimki iz tog perioda vidi kako Terry kao uke radi sa Ueshibom.Tada je bio mlad čovjek a knjiga koju mi je Vanja dao je puna Terrijevih sjećanja na to doba.Osim toga ima i puno umjetničkih fotografija na kojima su ljudi koji su radili aikido 70tih.Fora.Puno ljepši nego mi danas,prirodniji,dlakaviji i sa puno manje sala.Terry je umro 1992.i u knjizi ima i njegovih fotografija.Baš je bio faca.U knjizi se može pročitati koliko je strastveno volio i aikido i život.Ako se to uopće i može reći odvojeno.Na snimkama gdje radi s Ueshibom mi nije izgledao ništa posebno.Više manje tumpasti zapadnjak sa velikim više strahom nego poštovanjem ispred starog majstora.Ipak se čini da ga je Ueshiba volio i nije slučajno da je puno osobno radio s njim.To što je izgledao tumpasto samo pokazuje kako sigurno nije baš bilo lako biti uke Ueshibi i osim toga nekako je bolje da u fazi šegrtovanja čovjek ne izgleda baš predobro.
…
U Ljubljani je Yoshigasaki pričao kako često ide na generalne probe u kazalište jer je MaryRose(žena) između ostalog čini mi se koreograf pa ga ponekad pita da dođe pogledati.Mogu si samo misliti što on sve vidi na tim probama i na koji način to utječe na aikido koji na kraju mi vježbamo.Meni je drago što ide u kazalište jer nam tako aikido kontinuirano ima tendenciju biti na strani umjetnosti a ne npr sporta.Osim toga sensei često govori koliko ga privlači glazba ali da nema baš puno smisla za nju.Što je opet dobro za nas jer je sve ono što bi možda uložio u glazbu usmjerio u aikido.Stvar komplicira činjenica da nam je sensei bio najbolji student na najboljem univerzitetu u Japanu i to iz područja kemije a Davide mi je rekao da je “jak kao bik” zbog toga što je genetski iz područja Japana gdje su ljudi takvi(?).Dakle sensei nam je jak kao bik,ljubitelj je umjetnosti,stručnjak po pitanju znanosti i nevjerojatni poliglot rođen da ide svijetom i ljude uči aikidu.Pitam se kakvi ćemo nakon svega toga mi ispasti.
….
Balet koji sam pogledao u kazalištu me oduševio.Nikad prije tu umjetnost nisam shvaćao tako.Valjda mi je konačno došlo iz … u glavu.
U nekoj od točaka s kraja su se cure malo našalile sa nekim istarskim ritmovima a u još nekoj drugoj sa motivima iz Hip Hopa ili tako nečeg.To im je išlo toliko lako da je izgledalo kao da samo to vježbaju.Tek mi je tad sinulo zašto Yoshigasaki stalno govori koliko je važno da martial art koji radimo treba imati vrlo visok standard harmoničnosti i da nije uopće poanta da aikido bude “realističan”.Jednako kao što se cure izdrilane na preciznost u baletu s pol snage prebace na neki drugi manje zahtjevni ples tako i za aikidoke uvijek ima vremena spasti iz arta u tzv realnost.
Sutra nam stiže Marijan i u doju je ovih dana skroz živahno jer se ljudi spremaju za ispit a početničkoj grupi je to prvi seminar.Nadam se da će mu put do Pule ići lakše nego lani kad su se on, Vedran i Nat probijali kroz mećavu.

Dijeli/Snimi

Hej Joe kuda si pošao sa tim pištoljem…(Ljubljana ’11)

Robert — Tue, 06 Dec 2011 16:38:38 +0000

Imam dragog prijatelja koji uči Tango i trenutno mu nimalo nije lako.Dogodilo mu se da je na treningu upoznao lijepu curu i nekako se dogodilo da su postali par.Zajedno su vježbali i polako počeli i živjeti skupa.Moglo bi se jednostavno reći da su bili mladi i lijepi.U jednom je starom vedskom spisu rečeno da muž i žena mogu postati vladari Neba.Na putu do Neba mom se prijatelju ispriječio glavni instruktor u klubu koji je isto tako vidio da je cura vrlo posebna.
Kao glavnom instruktoru nije mu bilo teško dovoditi prijatelja u niz situacija u kojima je ispadao smiješan a on vrlo mudar i šarmantan.Osim toga curu je pozivao na privatne sate gdje je samo njoj posvećivao sve tajne ovog plesa.Nije prošlo puno vremena i cura je napustila mog prijatelja.
U danima koji su uslijedili prijatelj mi je bio vrlo loše ali je i dalje nastavio vježbati u klubu.Morao je vježbati i gledati kako se njegova bivša odvozi s treninga u autu glavnog instruktora.Da stvar bude gora prijatelj je paralelno s ovim događajima počeo nešto malo učiti i o tome što je to duhovan život.Sve mu se pomiješalo jer je s jedne strane mrzio glavnog instruktora a sa druge je strane čitao o tome kako se svima mora oprostiti što god napravili.Nažalost nije ništa pročitao o Ramayani gdje se piše o tome kako se prije 8ooo god. slično nešto dogodilo i glavnom junaku tog epa.To je bio Ram, u indijskoj tradiciji poznat kao avatar tj “onaj koji je sišao od gore”ili kako još ljepše kaže V.Krmpotić “Silaznik”.Kad su mu kidnapirali ženu Situ Ram je prevrnuo nebo i zemlju ne bi li našao onoga koji je to učinio i nakraju ga je ubio.Doduše demonu Ravani koji je to učinio Ram je dao i više nego jednu šansu da se pokaje i vrati mu ženu ali demonov ego je bio prejak za tako nešto.Osim toga ugnjetavao je na hiljade ljudi i mučio ih bez veze.Prijatelja su jednom pozvali na zajedničku Tango večeru i on je pošao jer nije opet htio biti isključen i sam.Nekako se nadao da je dovoljno ojačao, ali nije, pa je s večere morao otići i prije nego je počela jer se i tamo glavni instruktor pojavio s njegovom voljenom.Umjesto večere prijatelj je pojeo drek sjedeći sam u autu.Kasnije mi je rekao da je htio preskočiti stol i razlupati i glavnog instruktora i sve koji bi mu se eventualno našli na putu.Pitao sam ga “pa zašto nisi?”
Tko bi mu mogao reći da je napravio nešto loše.
…..
U Ljubljanu smo ovaj put išli Denis i ja sami.Opet isto,Montić pa u kurijeru,ipsilon,granica i još malo do Ljubljane.Sve me je bolilo a u plućima mi je gorjelo kao da je naložena vatra.Ruke su mi bile hladne i ukočene i sav sam se tresao.Gledao sam u zalazeće sunce i pitao se kako mora biti onima koji su nasmrt bolesni i nema više nade da će ozdraviti.Denis je vozio polako i baš nas je to ogromno zalazeće sunce nekako obojcu dirnulo.Bilo je i više nego jasno ono što je sensei Yoshigasaki rekao kad smo došli na seminar.Pričao je o tome kako na ovom svijetu postoje i druge stvari koje nisu u nikakvoj vezi sa politikom,novcem i borbom za moć.Super mi je kod njega što je toliko dobro upoznat sa zbivanjima u svijetu a istovremeno može pričati o radosti života,kako unutarnjeg tako i vanjskog.Opet smo puno radili novi 5kyu i sensei je rekao da je 5kyu baš takav jer je ljudima koji tek počinju vježbati tako dan uvid u to što je to čovječnost.Objasnio je i koja je svrha irimija i zašto je nužan tenshin ili ono što smo prije zvali tenkan.Puno smo radili i jo i nekako mi se čini vrijedno zapamtiti kako je rekao da jo nije oružje nego alat.Nije mi baš bilo jasno zašto radimo 19 tzuzukiwazu sve dok odjednom kao iznenađenje Aleš nije otišao položiti svoj zadnji ispit,4dan.Taj je ispit već od prije položio i Davide,čovjek koji je na seminar došao čak iz Bolonje.On vježba već 30godina i dosta smo dugo pričali u pauzama između vježbi.Pitao sam ga zašto je došao čak u Ljubljanu na seminar kad Yoshigasaki ide u Italiju 7-8 puta na godinu.
Rekao je da je u Italiji problem što imaju previše crnih pojaseva koji misle da nešto znaju i onda mu na seminaru ne daju raditi nego ga ispravljaju i stalno pričaju.Još je gore što su neki od njih ljudi koje je on učio pa voli doći u Hrvatsku ili Sloveniju i tako ponovno uči kao da ništa ne zna.Rekao je da je ovdje bolja atmosfera i da ljudi šute i rade.Yoshigasaki je na seminaru dosta objašnjavao, sotai-ho i teate ho i mislim da smo ih radili skoro dva sata.
Nakraju je seminar završio sa tehnikama sa sadašnjeg 2kyua.Ikkyo,Nikkyo i Sankyo.Od primitivnog preko uobičajenog do posve novog načina gdje se linije mimoilaze a tehnika zaista postaje aikido tehnika a ne gruba fizika.Sensei Yoshigasaki je nadahnut duhom svetim od svih baš mene pozvao kako bi mu bio uke.Još uvijek me tresla groznica i pitam se sa sumnjom što si je mislio kad sam ga napadao.Poslije su me neki pitali kako mi je bilo raditi s njim i ne mogu reći ništa pametnije nego je jednom rekao Krešo iz Osijeka kad sam njega pitao isto.Krešo je rekao da raditi sa senseijem znači osjetiti sukus svih tih stvari o kojima mi samo pričamo.Snaga,mekoća,budnost,razumijevanje,sklad,konkretnost,opuštenost,tradicija starog Japana i tako redom.Dok sam radio s njim kao iz inata mi se izvlačila hakama pa sam bio sav rascufan ali barem mi nije pala.
Opet smo bili u istoj onoj svlačionici kao i uvijek pa su Marijan,Canjek,Tomi i još jedan dečko čije ime ne znam donijeli švedski sanduk koji je poslužio kao stol.Svi su pomalo donijeli i gomilu svakakve hrane a najsmiješnija mi je bila Canjekova košara koja izgleda kao ona što je nosila crvenkapica.Jedem druge stvari pa sam sa Denisom i Davideom išao van ali svejedno ih je bilo lijepo vidjeti kako skupa slatko jedu na tom sanduku.
I tako je smrdljiva svlačionica postala nešto više od toga.Ljudi su stvarno čudna stvorenja.

Dijeli/Snimi