Strogo kontrolirani aikidoke

Kol29

Zanimljiv je taj um, bez njega nebi bili po mnogo čemu različiti od jednostavnih mikro organizama: piti, papati, kakati, duplicirati se i to je više manje par osnovnih nota koje bi određivale životnu melodiju. Laka zabavna melodija (narodnjak?), šlager u najmanju ruku, ipak je riječ o životu, kakvog god oblika on bio. Sa njim, tko može reći koja je uopće razlika? Tijelo obitava u realnosti, dok um svoj svijet sam gradi i uređuje kaže sensei (jedna od prvih rečenica koje je izrekao na seminaru). Ajde da tome pristupim onako, po pravilima struke (ima veze sa binarnim, dakle vrlo aproksimativnim pogledom na stvari). Ako ne postoji veza uma i tijela, zašto uopće to dvoje postoji? Stvoriteljica je praktičar po religiji, inženjer po vokaciji pa sumnjam u slučajnosti.

Za um se može reći, ako prihvatimo da „obitava“ u mozgu, da ima vrlo tmurno, tamno sivo, vlažno i neugledno stanište. Sivi dom, ni više ni manje. Scena kada Roberto Benigni u Down by Law crta prozor sa suncem i cvijetom na sivom zatvorskom zidu (film je crno bijeli pa si uzimam malo slobode u interpretaciji boje zida), tako ljepo opisuje ružičaste svjetove koje um stvara u tom tmurnom domu. Ali ako sve ostane zauvijek u tom savršenom svijetu, koja je korist od toga i dali je uopće treba biti? Tu smo gdje jesmo upravo radi te sposobnosti da dijelimo ideje, osjećaje, životne priče, glazbu, slike… Pa mi nekako logično zvuči da te ideje i umišljeni svjetovi trebaju izaći van, na svjetlo dana. To bi značilo da moraju kako-tako završiti u realnosti.

I sada onaj teži dio priče, kad jednom stvoreni svijet dođe u realnost, što onda? Mislim da odgovora na to pitanje ima u najmanju ruku onoliko koliko ima ljudi koji su si to pitanje postavili ikada, pa puta prirodna baza logaritama e (čini mi se da njegova transcedentna priroda odgovara ovom metafizičkom pitanju).

Jedan od načina za tu nezgodnu tranziciju iz svjeta uma u realnost je svakako umjetnost. Izraditi gotovo prozirni porculanski lonac, fotografiju koja uspješno prenosi ili stvara emocije, film o strogo kontroliranim vlakovima, plesati indijski ratnički ples, biti dio japanske ceremonije čaja, oblanjati savršeni kostur buduće jedrilice, gol se prošetati i odspavati nasred glavnog trga, sve su to tako sjajni primjeri izražavanja savršene ideje, realizirani u realnosti, uspješno. To je valjda i jedini ispravni kriterij, dali je djelo nastalo i koliko je u skladu sa realnošću autora.

Taj zadatak (namjerno to ne zovem problemom) izražavanja, pretvaranja ideje uma, maštanja, u realnost, čini mi se toliko bitan. I težak. I različit za svakoga. Mislim da to vrijedi bili mi umjetnici ili ne (iako se uopće ne slažem sa tom podjelom), uostalom, čak i Salvador Dali kaže „u slikarstvu, ako se želi prikazati meduzu, apsolutno je neophodno naslikati gitaru ili harlekina kako svira klarinet“ (Fotografia, pura creació de l’espirit!).

I tu kreće aikido priča. Stav tijela, pokreti ruku, disanje… Tijelo obitava u realnosti i u realnosti se „testira“. Um bi trebalo slušati što tijelo govori. Na taj način se ideja uma izražava i pri tome odmah i potvrđuje ili mijenja. Najljepše je u svemu to što je um beskrajno neograničen i pokretan pa mu promjena ustvari ne predstavlja nikakav problem.

Nasuprot tome, ako ideja nema potvrdu, tijelo je u sukobu sa umom, odnosno nisu jedno. Onda dolazi do toga da se ili um slomi (npr. celibat koji se ne uspije održati) ili tijelo „iskrivi“ do te mjere da je sve OK. Jedan od primjera je i način na koji radimo tehniku. Ako je pokušavamo kontrolirati u svakom trenutku, a pogotovo ako to radi i partner, imamo sukob. Nasuprot tome, ako imamo ideju koju pratimo u izvođenju, recimo samo u ključnim momentima, onda sukoba nema, a i tehnika može zaživjeti na sasvim novi, „neočekivani“ način. Znati koji su to momenti znači imati iskustvo, mudrost.

Za mene je ta ideja da um i tijelo trebaju biti jedno, ali da je riječ ustvari o komunikaciji i suradnji a ne o monolitnom nastupu ali bez životne komunikacije, ujedno i najljepši poklon na ovom seminaru. Hvala sensei!

I za kraj, nakon seminara se nekako sva ta priča sa umom, tijelom, skladom kojem težimo i idejom umjetnosti provlačila kroz cijeli posjet Barceloni (otuda i gore spomenuti citat od Dalija), pa stoga i ovaj kratki video sa uličnim glazbenicima koji na svoj vrlo osebujan i zabavan način žive taj sklad. Ili se barem meni tako čini. Uživajte