Vanja je danas u Barceloni i tamo će biti slijedećih 9 dana.Jučer mi je u autu na povratku sa Velebita priznao da mu je nezamislivo kako već noćas u dva ujutro putuje za Barcelonu.
Nakon mira u kampu,opuštajuće rutine seminara i puno sati vježbanja odlazak u veliki(i prljavi) grad ga baš i nije veselio.
Dok ovo pišem on vjerojatno negdje u Barceloni već postavlja svoju foto opremu i uranja u čudesni svijet hvatanja prostora i vremena.
Nadam se da mu je odlazak tamo ipak bio dobar potez i da sa svojom Brankom uživa na odmoru.
Na ovom Velebitu je pregrmio dvije stvari,prvo je da je obukao hakamu koju nije htio ni naručiti a drugo je da se hrabro pojavio na instruktorskom djelu sa drvenarijom u ruci:-).Nekima ovo ne znači puno ali svima sa većom dozom samokritičnosti i malo manje samopouzdanja ovo su značajni aikido koraci.Vanja je možda u Barcelonu ponio i svoju bilježnicu sa seminara u koju je tokom popodnevnih siesti u kampu pokušao pohvatati nešto od svega onoga što nam je sensei rekao i pokazao.Kad se vrati napisat će nešto o seminaru i nadam se da će nam ta bilježnica pomoći prizvati barem malo KIja koji smo imali na seminaru.
Dok sam na kraju seminara čekao ispred hotela da ostali iz kampa dođu po mene bilo mi je zanimljivo gledati kako ljudi stavljaju stvari u aute i ponovno nekud putuju.Neke sam i pitao kamo idu i baš mi je bilo neobično koliko ljudi je ustvari reklo da ne zna!?.To se zove ne- planirati.Bilo im je važno samo da je u pravcu mora i to ih je činilo sretnim i lakim.
Drugi koji su rekli da se vraćaju npr u Zagreb bili su potišteni i tužni kao da ih u Zagrebu čeka giljotina.
Zar je odlazak na more tako važan?
Moja žena koja je porijeklom kontinentalka mi uvijek govori kako nikad neću razumijeti što odlazak na more znači ljudima koji nisu sa mora.
Meni je stjecajem okolnosti ovo bio prvi Velebit seminar od ukupno pet koliko ih je bilo do sada.
Puno sam slušao o seminaru,gledao snimke i slike ali kao i u drugim stvarima ništa ne može zamijeniti doživljaj koji dobiješ kad dođeš.
Svatko ima svoju sudbinu i u skladu s njom doživljava i proživljava sve ono što mu je namijenjeno.
Mislim da je drugi dan seminara u lokalnoj crkvi bio organiziran koncert sopran+klavir.Nisam znao da će pjevati Florance(valjda se tako piše) iz Aikido društva Zagreb a svirati njena mama koja je došla iz Francuske na odmor.
Sa Florance sam baš radio na treningu prije a upoznali smo se tako što sam joj počeo nešto govoriti na engleskom a ona me prekinula rečenicom “zašto svi misle da sam stranac?!”.
Meni je bilo simpatično kako ona misli da se ne vidi koliko je sa svojom neobičnom internacionalnom pojavom drukčija od “čistih”hrvatica:-).
Florance i njena mama su u punoj crkvi održale koncert sa skladbama više autora.Na kraju su dobile ovacije a ljudi su iz crkve izašli dobro raspoloženi.
Oni koji se više razumiju u glazbu(npr.Danijela) su rekli da Florance odlično pjeva a meni je jednako bilo impresivno što je svaku od skladbi ukratko tečno najavila i opisala na čak četiri jezika!.
Drugi dan sam ih sreo na popodnevnoj siesti u kampu pa sam pitao Florance što radi i tako.To mi je bila ujedno i zlatna lekcija da ne sudim ljude prema tome kako izgledaju a još manje po tome kako rade aikido.
Jednu od večeri su nam Marijan,Vedran i Marko prezentirali dvd sa dječjeg seminara koji se u 6mj.održao na Korani i iako sam od Vedrana već dobio neke informacije o tome kako im je tamo bilo nisam se nadao da će me prezentacija tog dvd-a toliko dirnuti.
Na filmu se jasno moglo vidjeti koliko su djeca tamo korisno provodila vrijeme u igri,druženju,radu i aikidu zahvaljujući kome je sve to bilo skladno i povezano.Voditelji seminara(i sami oduševljeni tim danima) su nakraju dobili pljesak a meni je gledajući tu iskrenost djece ostala nada u svjetliju budućnost ovoga svijeta.
Hit ovog Velebita su svakako bile Kraš napolitanke koje sam u zadnji čas strpao u torbu sa hranom.
Poslije sam vidio da nisam jedini jer su to isto napravili i neki drugi.Napolitankama su se veselili svi,čak i tradicionalno “hladni”sjeverni njemci sa kojima sam jednog jutra za doručkom probio razlike nudeći napolitanke.Jedne se večeri spontano dogodio napolitanka party kad je Danijel odjurio u auto po zadnji paket.Uz kakao i spojene stolove na kojem su se uz puližane još našli sisčani,slovenci,zagrepčani i labinjani je bilo veselo i slatko da se čak i sensei nakratko pridružio zabavi.
Taj naš sensei je stvarno neobičan lik.pojavi se kad hoće,priča ako mu se priča,šuti ako mu se šuti.Za konobarice na Velebitu on je bio samo japanac.Bilo je strašno smješno kad je jedna pitala drugu”što japanac pije?”.
Za nas je više od japanca jer nas uči što je a što nije,kako je bilo i zašto je bilo tako a ne onako i što će biti i zašto bi bilo ovako kad može onako.
Na tatamiju je sensei kako je jednom rekao Vili Matula jedan od najboljih performera današnjice.
Od odgoja djece,preko ekonomsko socijalnih i političkih prilika današnjice,od Japana do Afrike,religija ili znanost,aikido,box ili ples,kompjutori,odnosi,hrana,sex,ljubav,glazba,njemu ništa nije strano i sve gleda i preispituje.
Zašto ukemi u aikidu pada,kako se Toheijeva 4 principa ipak mogu koristiti ali kao tehnike,atemi da ili ne,meditacija,koji je smisao bokken kata,što je to privatna a što javna tehnika,zašto je otvoreno a zašto zatvoreno,u čemu je razlika između aikida i ostalih vještina,tko je kad,kako i zašto pogrešno interpretirao aikido,koji je smisao umjetnosti,što znači voljeti sebe,zašto je totalna percepcija važna,zbog čega i kad se radi koja tehnika,kako to da se japanci ne ljube u usta i tko zna što sve taj genijalni “japanac” može ispričati i pokazati u pet dana.
Dobroslav,Marijan i ostali vrijedni članovi ADZ su stvarno dali sve od sebe da ovaj seminar uspije.Meni se svidjelo kako su malim detaljima razveselili druge.Primjerice sa gomilom besplatnih lubenica ili poklonima za sve na kraju seminara.
Marijan je još imao i tu uvijek nezahvalnu ulogu da stalno nešto najavljuje.To i nije uvijek lako(kao kad je na kraju jednog treninga trebao reći da sve hakame trebaju počistiti tatami;-)).
Moglo ga se vidjeti svuda,na plesnom podiju,kao fotografa,domaćina u svojoj kući,instruktora koji pokazuje tantodori,prava “Katica za sve”.Još nas je uz sve to treći dan vodio na planinarenje.Nisam siguran na koji smo se vrh popeli ali bilo je prekrasno doći gore i sa jedne strane gledati more a sa druge Velebit.Na takvim se mjestima uvijek podsjetim kako je let čovjeku prirodna stvar samo se još ne može sjetiti kako a sloboda njegov konačni plan;-).
Marijanova suprotnost Dobroslav je uz druge stvari vodu sa svoje strane držao vodeći svoje jutarnje meditacije.
Tko je želio mogao je u rane jutarnje sate mirno kontemplirati uz zvuke gonga i drvenih štapića.
Taj je mali ritual ujedno bio i pravi uvod za vihor zvan misogi disanje koji je išao iza toga.
Imali smo sreće da su nam misogi vodili Beppe(7dan),Joachim(4dan) i Aleš(3dan) koji su se svaki na svoj način potrudili objasniti kako se misogi ceremonija pravilno izvodi.
U Alešovom slučaju misogi prerasta u svojevrsno razbijanje svih barijera “pristojnog ponašanja”;-).
Ovaj intenzivni seminar je gotov.Bilo je tu još puno toga,tko bi sve mogao napisati imao bi materijal za cijelu knjigu.Ne znam što se sve drugima događalo,koliko je tko naučio i piva popio,dali je išao plivati u >Karlobag ili je spavao u sobi nije moja stvar.
Bilo je lijepo na neki način osjetiti povezanost sa različitim ljudima,njihovim navikama i običajima življenja.
R
Stumble it
Digg it
Deli.icio.us
Tweet this
Jedan komentar, Komentiraj ili Pingaj