Aikido klub Pula

Neke se priče odvijaju teško,gdje svi sudionici zapinju,muče se i često nakraju i neuspiju ostvariti cilj.
Druge priče nakon niza teškoća ipak završavaju sretno,gdje ostvareni cilj dođe kao nagrada za sav uloženi trud,
a ponekad se dogodi da sve ide glatko od samog početka pa sve do kraja,kao da i nije moglo biti drukčije nego baš tako, jednostavno i lako.
Tko će znati zašto je baš tako i čini se da kao ljudska bića učimo prihvatiti stvari kakve jesu,potruditi se najbolje što možemo a rezultat prepustiti velikom zbiru svih događaja,Onome za kojeg kažemo da jest i da je uvijek bio.

Tatami smo doduše već imali ali od one vrste koja je originalno rađena za tae kwon do.Dakle tanak,drečave boje,nesklizak pa se zapinje prstima a u početku kod učenja padova početnici između njega i parketa ne osjećaju razliku.
Većina aikido dojoa ima judo tatami pa smo i mi pomislili kako ćemo do tog tatamija.

U zadnjih pet godina ja sam periodično pokušavao na različite načine pribaviti tatami ali se između mene i njega uvijek nekako postavio “zidić”od 30-50 tisuća kuna.

Sada kada pogledam unazad skroz mi je jasno gdje sam griješio i zašto tatami nije mogao doći i prije.
Pogreška je bila u pristupu tj. ideji da “JA” trebam nabaviti tatami.

Prije mjesec i pol dana (u travnju) smo imali seminar sa Marijanom nakon kojeg mi je Vanja jednostavno počeo slati hrpu linkova na stranice koje nude različite vrste tatamija.Začudio sam se zašto mi to šalje jer poodavno nisam spominjao novi tatami.Vanja je u svom stilu proučio velik broj opcija i sjećam se kako me jednom prilikom dok sam proučavao neki američki proizvod tzv.originalnog tatamija od rižine stabljike J začuđeno pitala”šta imaš para za tatami?!”.Ne odgovaram.”Pa zašto onda gledaš” pitala se J znajući da mi je teško kupovati bilo šta a kamoli proučavati nešto za što niti nemam novaca.
Tih sam dana sa Vanjom mirno razgovarao o različitim opcijama kupovine što je bilo skroz smiješno,čini mi se kao razgovori naših pulskih “pametnjakovića koji kritiziraju one koji su kupili ovaj ili onaj super motor ili auto,navode što bi oni kupili za te pare i u tom stilu dalje a da nemaju para ni za nove gaće.
Jednom sam s Vanjom razgovarao u bizarnoj situaciji s obzirom da cijelo vrijeme nisam ništa vidio zbog toga što je Vanja u skoro potpunom mraku nekom izumrlom metodom satima svakoga dana razvijao fotke za izložbu fotografija pod radnim imenom “otvori-zatvori”.Šteta što nije htio da se više pročuje o ovoj seriji fotki jer je slikajući stare i mlade stanovnike malenog istarskog gradića ponovno pokazao kako je aikido svuda oko nas.

Nakon jednog treninga je Sean načuo kako pričamo o tatamiju pa nas je pitao koliko to košta?
Pitao je na način na koji pitaju ljudi kad mogu,žele i znaju pomoći.
Sean je donio novu dinamiku u cijelu priču jer je odmah stupio u kontakt sa Kinom(jedna od ideja je bila da uvezemo tatami direktno iz kine),judo klubom u Puli(slavni Istarski borac) i nekim firmama iz Zg.Za jednog radoholičara kakav je on to je vjerojatno tipično i normalno.
Saznali smo da je judo klub nedavno naručio novi tatami od jedne talijanske tvornice pa sam na seanov prijedlog zajedno s njim otišao u judo klub.
osim što mi se svidio tatamo koji su kupili bio sam u prilici malo pogledati kako vježbaju judaši.
Zapanjila me pojava Deana Ilića proslavljenog prvaka i trenera.Tijelo mu je odisalo snažnim Kijem i pitao sam se koja bi moja tehnika aikida išta mogla protiv tih šaka.Poslije sam se utješno sjetio Ueshibinih riječi u kojima kaže da je aikido Put nenasilja u kojem se sa protivnikom ne borimo fizičkom snagom već je to Put usklađivanja svijeta i Put u kojem će svi postati jedna obitelj.I tako sam Deana svrstao u svoju obitelj,napustio judo klub i zaboravio mogućnost da me dohvate te šake:-).
U jednom sam mailu tih dana Vanji napisao da mi je dosta svih tih silnih firmi(jednu je na našu molbu posjetio Vedran iz Sesveta) koje između brojnih artikala nude i tatami,koji bog zna kojim putem stiže do jednih pa drugih dobavljača i nakraju nosi cijenu deset puta veću nego je u većini slučajeva naravno u Kini.
Pomislio sam kako bi bilo lijepo naći neku manju tvornicu,obiteljski obrt gdje sretni članovi veselo šivaju tatamije.
i ne treba ni reći,jer u ovoj priči sve ide lako,tvornica od koje je judo klub kupio tatami,stoji u našoj blizini,ima odličnu web stranicu i sve upućuje da bi to moglo biti ono što smo tražili.

Negdje u tom trenutku na scenu stupa Danijel Klobas,član našeg kluba kao i brodogradilišta u Puli u kojem radi na delikatnom poslu nabavke.Inače za nas je značajan i kao autor mnogih fenomenalnih portreta i uhvaćenih trenutaka tokom fotografiranja seminara.
Danijel je išao u talijansku školu,kupovina mu je posao pa je bilo i logično da on nazove tvornicu tatamija.Zapravo iskreno govoreći tu logiku nisam vidio ja nego Nadja koja je već obuvajući cipele na svoj tihi način to pripomenula.
Taj Nadijin inuitivni savjet je bio stvarno dobar potez jer je Danijel na telefon dobio direktora tvornice,ugodno sa njim popričao i samo on zna kako je uspio spustiti cijenu za skoro 50%!!.Pretpostavljam da je u tome pomogao cijenkački duh naših susjeda ali to je stvarno trebalo znati.Rekao nam je da je taj talent naslijedio od svoje none koja je svojevremeno u Trstu bila strah i trepet za prodavače koji su kao u transu spuštali cijenu ispod svake granice.
Budući da tvornica nije daleko (300km) bilo je nekako normalno da ipak idemo pogledati prije nego naručimo i tada u priču ulazi Damir sa svojom super novom Mazdom, čini mi se 6.
Baš sam nedavno pročitao da je Mazda ime za najvišeg Boga univerzuma starih iranaca(6000.g.p.n.e.).
Ime je vezano za priču čuvenog proroka Zoroastera ili Zaratustre i kaže se da je pri njegovom rođenju sjaj Ahure Mazde sišao sa neba i ušao u kuću buduće prorokove majke.
Kad je bila trudna,arhanđeli su joj došli i klanjali se veličajući nerođeno dijete.(Svami Šivananda,”Životi svetaca”).
Mi smo nekako bili u duhu Ahure Mazde jer su sa nama na put krenuli Kajan,damirov sin i Anja(su-pruga) trudnica koja je baš tog dana prije puta našla na podu 50Eura.
Kajana i Anju smo ostavili u Trstu kod njenih roditelja a mi smo produžili dalje u Italiju.
Damiru i meni je to bio prvi susret sa GPS navigacijom koja je puno obećavala ali nam nije puno pomogla.
Nataša tj. glas i duh te navigacije je stalno nešto preračunavala i reprogramirala,vraćala nas gdje smo i bili,zbunjivala jer nije bila ukorak sa svojom kartom i tako smo se na pet km od tvornice vrtili sat vremena.
Nakraju smo je pronašli kad smo ugasili Natašu i stigli točno na ugovoreno vrijeme.Možda je Nataša i znala što radi jer nije htjela da dođemo prerano;-).
Na ulazu u tvornicu su nas dočekale kćerke vlasnika tvornice,zaposlene u administraciji.
Meni je bilo dirljivo sa koliko smo dobrodošlice dočekani,nimalo ukočenosti,sve ljudski i normalno.
Doduše činio mi se da je Damir nekako opčarao jednu kćer iako ne znam čime jer je mršav kao kostur i nije ničim pokazao da mu je to namjera.Nakon kratkog uvodnog razgovora kćer nam je otvorila srce i priznala da ustvari žarko želi ići u Ameriku!
Druga nam je kćer umjesto srca ponudila vizitku i brzo nestala u potrazi za tatom.
Vlasnik tvornice se pojavio u skromnom izdanju,susretljiv i prijazan odmah je uzeo Vanjin plan tatamija na kojem je u Vanjinom stilu perfektno pregledno i precizno bilo nacrtano i napisano sve što i koliko čega nam treba.
U izradi tog plana tatamija su sudjelovali Denis i Vanja koji su jednu kasnu večer došli u dojo sa namjerom mjerenja dojoa gdje zidovi nisu u škveru.
Vanja je ponio formule i laserski mjerač daljine koji je odnekud donio Sean a Denis se pojavio sa ogromnim komadima stiropora i izolir trakom.Dva totalno drukčija pristupa.
Sjećam se kako se Vanja zbunio kad je vidio Denisa sa stiroporom ali je brzo shvatio kako iskombinirati oba načina.
Tako smo Damir i ja u Italiju ponijeli preciznu mapu sa kojom smo očito ostavili dobar dojam jer su i vlasnik i kčerke više puta sa odobravanjem kimali glavom gledajući u crteže i tablice.
Vlasnik nas je proveo kroz pogon tvornice i u kratkom smo razgovoru saznali da se izradom tatamija bavi 30 godina.
Sada radi tatami po naruđbama iz cijeloga svijeta i stvarno pogon je bio pun paleta za izvoz u npr.Njemačku ili Indiju.
Čovjek je bio toliko jednostavan i skroman,nevezan za svoj poslovni uspijeh,bez nepotrebnog ponosa da je Damir primjetio kako je lijepo vidjeti nekoga tko nešto radi jer to voli a onda mu na sve to još i dođe i više novaca nego što mu treba.
Iz Italije smo se vratili sa ponudom koja je iako uvelike smanjena zahvaljujući Danijelu još uvijek bila nedostižna s obzirom da još uvijek nismo imali nikakve novce na računu.

Prvi je novac stigao iz Marijanine i Vanjine ušteđevine tj. od novaca od članarine dječje grupe koju vode i što su mjesecima odvajali sa idejom kupovine nečega što je potrebno za dojo.Nakon toga je Sean ispunio svoje obećanje i sa sponzorstvom koje je omogućio smo prešli pola puta do tatamija.Dio novaca smo dobili od bivših vježbača koje sam nazvao i jednostavno pitao dali žele sudjelovati.Nevjerojatno je da su mnogi koje sam nazvao odmah bez razmišljanja bili spremni pomoći za aikido kojeg iako više ne vježbaju ne mogu zaboraviti i bilo im je drago da mogu nešto dati.Tu je bez premca bio Robi Sirena koji je u svom velikodušnom stilu sutradan donio novce.
Meni su najdirljiviji bili prilozi sadašnjih vežbača koji su ozbiljno shvatili poziv upomoć i od srca dali koliko su u tom trenutku mogli.Za mene je način na koji su ti ljudi dali novac u ovim vremenima tzv. teške krize vrijedniji od svog tatamija na svijetu Grga,Zdenka,Samir,Anja,Denis-Grom,Roland,Vaso,Boris svaka šast!
Jedan je dio novaca došao i kroz donacije firmi za koje nisam ni znao da postoje opet zahvaljujući Seanu.Deanu i vjerojatno još kome.
Svakoga sam dana u banci provjeravao uplate i cure koje rade u tom uredu se nikako nisu mogle načuditi zašto nama ljudi daju novac a ne npr.njima?Rekao sam im da novac ljudi ne daju nama nego aikidu,i da im mi ne možemo baš puno vratiti ali aikido sigurno može.”Kako to?”pitaju me.Kažem da aikido pomiče lišće na granama i daje snagu vjetru pa ljudi prirodno osjećaju da ulažu u sam život i život im vraća a da su one predstavnice banke koja ljudima ne daje ništa nego im uzima.
I tako se kao nekim čudom skupio novac sa svih strana i “zidić” između nas i tatamija se odjednom urušio.
Veliki svetac iz sjeverozapadne indije je jednom rekao da novac ne bi trebalo shvaćati ozbiljnije nego što je malo prašine na rukama.
u pričama kao što je ova,gdje svi rade zajedno i od srca daju što mogu,taj novac i postaje nevažna stvar iako se kao u početku sve vrti oko Njegovog veličanstva,današnjeg velikog boga nas ljudi mr.novca kojeg nakraju kao što reće poglavica Sijuksa došljacima “nećete moći jesti kad pobijete i uništite sve živo”.

Na kraju još samo treba reći da je sve što se tiče procedure i problema oko prevoza i špedicije kao i ostatka novca riješio naš Denis koji je u početku malo bio po strani gonjen osobnim i poslovnim promjenama i znam da mi je jednom Vanja rekao da na Denisa ovaj put ne možemo računati s obzirom u kakvoj je situaciji.Ali Denis ne bi bio Denis da ne daje sebe i od sebe i kad ima i kad nema i uvijek se pitam gdje je kraj tom čoviku iz Montića.Čak se i njegova draga danijela uključila kad je hitno nešto trebalo zvati talijane i na svojem besprijekornom talijanskom za čas riješila situaciju.
Tom sam prilikom saznao da se sprava kojom je moja baba radila svoje čuvene njoke ustvari zove struccapatata iliti zgnječikrumpir sprava.
Kad je nakraju stigao kamion sa tatamijem tu je naravno bio Ino koji ga je ukrcao u dojo i bilo mi je simpatično slušati vozača koji je rekao da mu se nikad nije dogodilo da je granicu prošao tako brzo.Kao da ga je neka sila gurala prema Puli i sav je bio u čudu kako je umjesto uobičajenih 5ili6 popodne došao već u podne u Pulu!
Navečer smo imali misogi čišćenje sa vlažnom krpom gdje su i oni koji nisu mogli nikako drukčije pomoći dali “svoju Ruku”.

Sada kad je tatami tu neki kažu da je bio bolji stari,drugi kažu da je super,djeca su oduševljena.
Za mene sada nije ni važno jer je ova priča o tatamiju samo bila podloga za nešto drugo kao i za mali test kojim smo kako individualno tako i kao dojo bili ispitani.
R