Aikido klub Pula

Ustajući se u ljepi sunčani dan, misli i emocije lutale su prekrivajući jedna drugu. Uz svakodnevne jutarnje vježbe uspio sam sve to smiriti do neke razine iako mi se sve nekako činilo čudnim. Kao i obično otuširao sam se i doručkovao, razmišljajući o svemu samo ne o trenutku i onome što činim. Krenuo sam prema gradu biciklom normalno, pokušavajući i dalje dovesti svoje misli u red. Pomislio sam “Kako si to nekada potpuno miran i staložen, a sada se uopće ne možeš koncentrirati na ništa?”. Vozeći tako biciklu osjećao sam se nespretan što me pomalo i živciralo. Na red je dolazila omladinska nizbrdica po kojoj sam se iz nekakve ushićenosti još i zapedalirao. Na semaforu je bilo zeleno pa u sljedećem pogledu žuto. Auto ispred mene bio je nekako sportski sređen pa sam očekivao da će čovjek sa takvim autom skrenuti na žuto, a i ja ću se tu nekako provući sa obzirom da sam bio par metara iza njega. Bila je to kriva procjena i čovjek je zakočio. Stisnuvši jako obje kočnice, shvatio sam u sekundi da su auto kočnice bolje od mojih. A moja je prednja kočnica zablokirala pa sam preletio volan. U tom trenutku javio se AIKIDO potpuno bez razmišljanja, razuma ili drugih stvari, zempo pad mi je očito spasio život ili me barem poštedio ozljeda. Troje ljudi izašlo je iz susjednih automobila pitajući me dali sam dobro, a ja sam bio prije na nogama nego što sam pao. Istina udario sam rukom u zadnji dio auta ali to je prošlo sa malom ogrebotinom. Šok je trajao par minuta nakon čega je sljedio val mira i zadovoljstva, a potom sam skužio i osvjestio AIKIDO u svemu tome što se desilo pa tako zadovoljan, što se u biti sve dobro završilo pa i što sam živ, nastavio dalje.

Dijeli/Snimi