Aikido klub Pula

I ove je godine održan proljetni seminar sa sensei Marijanom. Kao i na svakom seminaru, radilo se puno i intenzivno a formalna tema bila je ryotedori tsuzuki waza. Sedam tehnika, sedam poligona za komunikaciju sa svojim partnerom (u datom trenutku) ali i sa samim sobom. Te na samom kraju i cijela tsuzuki waza kao osmi poligon za ista pitanja. Sa i bez odgovora, kako se već uzme


Dolazim u napast da pišem o tehnikama u okviru zadane tsuzukiwaze. Ali nekako mi je to suvišno. Detalji pojedine tehnike dolaze sa iskustvom sigurno, naravno i kroz senseia u datom trenutku / dojou. Ono što je možda interesantnije je recimo ideja seminara kao takvog. Svatko ima svoje viđenje i ideju zašto dolazi, od toga da se “uči aikido” do jednostavnog druženja u ugodnoj okolini. Ovo drugo nije uopće zanemarivo u ovoj opakoj svakodnevnici. Načelno je svima jasno da odlascima na seminare napredujemo/rastemo, ali koji je to proces koji to omogućava?


Po vlastitom iskustvu, puno se na seminarima radi, vrlo je intenzivno i zgusnuto to “znanje” koje se prenosi i usvaja. Međutim, jednako intenzivni znaju biti i uobičajeni dani u životu, van aikido seminara. I u svakodnevnici pa i nakon seminara, pitanje je koliko smo svjesni dobrobiti koje smo pokupili tim novim iskustvom. Ja se recimo živo sjećam tehnika nakon seminara cca tjedan do dva. Nakon toga crna rupa i ništavilo. Na neki način kao da je to u kontradikciji sa idejom učenja na seminaru. Pa što je to onda što nas ovdje čini tako sretnima i ispunjenima? A “ispunjeni i sretni” mi se čini da je univerzalno iskustvo koje polaznici imaju. Čisto anegdote radi, neki od polaznika su našeg senseia već pitali kada će biti slike na stranici, da se mogu barem na trenutak vratiti u seminar i to iskustvo


Najbolji odgovor koji mogu ponuditi je da ne učimo toliko aikido koliko učimo o sebi. To je ono iskustvo kada umorno sjedneš nakon neke tehnike i misliš da si sve krivo napravio i da ti je dosta svega. Ali onda se digneš i napraviš još. Ili pak, iskustvo da si nešto super odradio pa se ideš odmoriti prije nego navališ na nešto novo. Pa iskustvo kada primjetiš kako svi oko tebe rade bolje i pomalo si zavidan. Ili pak iskustvo kada skužiš da radiš super i da ti drugi nisu ni do koljena (dobro, ovo sam izmislio ). Nekako to sve ide svojim smjerom, ali u skladu sa tekućim stanjem i svjesnošću, mislim da je to iskustvo učenja o samom sebi jedino što realno ima taj efekt zadovoljstva. Kao da tijelo i um dobiju svoju godišnju dozu ića i pića koje život znači (opet ja sa bakanalijama!) i onda od toga se živi dalje neko vrijeme.


To nešto neuhvatljivo i nemjerljivo je možda jedini pravi “poklon”. I čini mi se da ga poklanjamo sami sebi Ne zaboravljam pri tome senseia Marijana (ili bilo koga tko vodi seminar/trening), to su ljudi koji služe kao katalizatori. Tu su da otvore neke nove kanale, da ponude nešto drugačije, da nas dovedu u situaciju u kojoj se možemo početi otvarati sami prema sebi pa samim time i prema drugima oko nas. I onda to iskustvo možemo i ponijeti sa sobom u stvarni život. Nekako mi se čini da je baš to ideja, ne mogu si recimo zamisliti da nosim cijeli dan sa sobom katate dori tenkan ili pak munatszuki ikkyo, čine mi se preteškima


Nakon lamentacije o procesu seminara, isprike onima koji su htjeli čuti više o ryotedori tsuzuki wazi, ali eto, dođite na neki od sljedećih seminara pa iskusite priču i sami, možda vaša leđa vole tenkan i ikkyo


I za kraj, da ispunimo želju aikidokama kojima seminar život znači, eto nešto sličica sa polaganja i samog seminara. Ima zanimljivih i smješnih trenutaka, veliko hvala našem Danijelu koji je stručnim okom i objektivom uspio uhvatiti tu nit vodilju i tu sreću i zadovoljstvo. Na kraju, mogu samo reći: odabrao Đelo Hadžiselimović, sinkronizirao Ruben Albahari, režija Marijan Kudrna, producent Robert Božac, produkcija Aikido Klub Pula 2010

Dijeli/Snimi