Aikido klub Pula

I ove je godine održan proljetni seminar sa sensei Marijanom. Kao i na svakom seminaru, radilo se puno i intenzivno a formalna tema bila je ryotedori tsuzuki waza. Sedam tehnika, sedam poligona za komunikaciju sa svojim partnerom (u datom trenutku) ali i sa samim sobom. Te na samom kraju i cijela tsuzuki waza kao osmi poligon za ista pitanja. Sa i bez odgovora, kako se već uzme

Samom je seminaru je ove godine prethodilo i niz polaganja, od Shokyu-a do 2. kyu-a. To je veliki odmak od uobičajene prakse da se polaganja odrade na kraju seminara, međutim, to je iskustvo donijelo jednu neočekivanu svježinu. Obzirom da smo krenuli u 8 uvečer te daje netom završio period uskršnjih bakanalija, nekako mi se činilo da će neumjerenost u iću i piću i taj kasni termin donijeti sa sobom i određenu tromost, a tome bi pridonijelo i proljetno buđenje prirode koje se začudo većinom pretvara u proljetno uspavljivanje ljudi.

Meuđutim, sve je to nekako prošlo sasvim drugačije. Možda je trik u aikidu, možda u energiji koju sensei budi u nama, a možda su i u šumi, tko bi ga znao. O samoj kvaliteti polagača je teško govoriti (i sam spadam u tu grupu), objektivne ocjene ionako ne postoje u ovoj disciplini. Mogu ipak pričati o osobnom doživljaju i nekim detaljima koji su se meni učinili interesantnima:

• glas
• maai prije, u toku i nakon tehnike
• protekcija
• ritam i elegancija
• lagani push
• umjetničko djelo

Glas bi bio zajednički nazivnik za aikido vježbe. Neznam kako to pametnije nazvati, ali nekako mi se čini da ako je već sve u aikidu povezano dahom, onda je taj glas nešto što taj dah otkriva u aikido vježbama. Interesantno je slušati varijacije u glasovima, od tihih, gotovo plahih do vrlo snažnih verzija (nisu uvijek nužno ženski ili muški na ekstremima). U jednom mi se trenutku učinilo da bi samo slušanjem sensei mogao znati tko je u kakvom stanju i tko kako “diše” dok radi aikido vježbe.

Podsjetilo me svakako na misogi (zar i ritam aikido vježbi nije misogi ritam?) ali i na vježbe za glumce koje smo radili na treninzima. Vježbe za glumce su se sastojale iz neke okrljaštene metode ali dovoljne da ljudi osjete što znači naći svoj glas i kako ga održati kad se nalaziš ispred publike. Iz nekog razloga je taj glas izostao, kao da se zaustavljao na rubovima percepcije vlastitog tijela umjesto da se razlije po dvorani i po “gledaocima” kao recimo zelena želatina koju klinci vole papati (eto mene opet na bakanalijama). Mislim da bi to mogla biti jedna od tema za neke od budućih treninga.

Maai je bio često spominjani pojam. Puno je Marijan ukazivao na potrebu da se održi ispravna distanca sa partnerom, s time da je u priču uveo i pojam vremena a ne samo prostora. Maai naime se odnosi i na odnos unutar i nakon tehnike, a ne samo prije, kako ga često doživljavamo. Ideja je ona stara, aikido počinje ulaskom u dvoranu i završava izlaskom, maai je potreba cijelo to vrijeme. Možemo to lako proširiti i na cijeli život, ali to bi već prešlo granice ovog teksta. U tsuzukiwazi ili seriji tehnika kod polaganja (u čemu je uopće razlika?), to znači da se maai može i treba preispitivati tijekom cijelog izvođenja, u bilo kojem trenutku. Tako postoji recimo:

• odnos kod postavljanja naspram ukemija, distanca koja nageu omogućuje smireno funkcioniranje, a ukeu ne otežava (predaleko znači da ukemi dolazi ili prebrzo ili preumorno)
• odnos kada ukemi dolazi, to bi bilo odgovor na pitanje “u kojem trenutku počinje tehnika?” i koji nije uopće jednostavan, pogotovo kod kokyunage tehnika
• zatim odnos sa ukemijem za vrijeme tehnike, dali se odnos gubi bespotrebnim udaljavanjem ili smo pak preblizu pa tehnika i ne može funkcionirati, dali uke može pratiti nagea i dali ga nage vodi ili sili
• te na kraju i odnos sa ukeom nakon tehnike, onaj mali “touch” koji razlikuje dobro jelo od vrhunskoga doživljaja (opet ja na bakanalijama!!!)

Maai se manifestira na mnogo načina, svakako je ova serija polaganja p(r)obudila to pitanje, vidjet ćemo kamo će nas to odvesti.

Protekcija. Naizgled je sve jasno, osim što naravno nije U mnogome je bitno da se razmišlja o tom aspektu aikida. Aikido je ipak borilačka vještina, pa nebi trebalo bježati od te ideje. Naravno, kao i u svim ostalim aspektima, traži se nenasilno rješenje, ali mi i dalje nije jasno na koji način. Neki put je to vrlo jasno, npr. kada uke može bez problema zabiti nož u leđa nagea (Katate Kosadori Kirikaeshi) onda to znači da se radi u najmanju ruku neoprezno. Mislim da je ovo usko vezano za maai, ali eto, sigurno se o tome može razmišljati i na ovaj, ograničeniji način. Tema za rad!

Jedan aspekt sensei Marijan ipak nije spominjao kao takav, ali je naš sensei Robi itekako o njemu razmišljao. Radi se o eleganciji i ritmu. Neznam otkuda bi počeo. Možda ipak od početka. Vjerujem da sve to ima veze sa dahom, glasom kako sam ga nazvao. Elegancija dolazi i od razumijevanja svih aspekata aikida, ali po meni, posebno od načina na koji se koristi dah. Kada bi morao opisati neku tehniku a da ne mogu koristiti riječi, mislim da bi samo pokret bio manjkav. S druge strane, kada bi je opisao samo dahom, čini mi se da bi puno više bilo jasno. Ovo je, barem meni, najteži aspekt aikida. To je jedan dio aikida za koji znam da dolazi kroz ki i aikido vježbe, posebno kroz misogi, ali pored svog truda, moram priznati da ga najmanje razumijem a najviše osjećam (odnosno pomanjkanje daha ). I ako smijem primjetiti, čini mi se da se najbolje osjeti dok se sa osmjehom radi aikido, kao uke ili kao nage, potpuno svejedno. Vidjet ćemo što će sensei reći na to (ako uopće)!

Na kraju, osim komentara na tehnički dio priče, sensei je svakome dao i svoj “osobni” komentar. Namjerno se izbjegava termin “presuda” ili “ocjena” jer i samo polaganje jest neka vrsta suradnje. Kako je i sam naglasio, došlo je vrijeme da se ljudima počnu naglašavati propusti. To nisu greške u onom klasičnom akademskom smislu, već prije potreba da se ulaže u znanje jer na višim kyuovima će se tražiti sve više i više. Možda je najbitnije da se konstantno probijaju granice vlastitih mogućnosti/ograničenja. Stoga je ovaj put sensei bio ponešto stroži nego kako smo navikli, ali svakako fer i svakako korektan. Nadam se će se taj komentar shvatiti na ispravan i motivirajući način odnosno kao jedan mali push u pravom smjeru. A k tome, klub slavi i svojih 5 godina pa je možda i došao trenutak da svi zajedno odrastemo, ili barem malo narastemo

Sve u svemu, puno se više traži od aikidoka od puke demonstracije tehnika. Traži se razumijevanje svih aspekata samih tehnika ali i vlastitog smisla u cijeloj toj priči. Valjda je to vezano uz definiciju vlastite filozofije, o čemu sensei Yoshigasaki voli pričati. Sve bi to trebalo biti vidljivo u jednom polaganju, kako hitori tako i kumi waza. Zato se valjda i kaže da je polaganje ustvari jedno umjetničko djelo, tehnika je slučajno aikido, a medij jesmo mi sami i naš partner (ili partneri).

Kao možda najbitnije iskustvo, pokazalo se da bez obzira na kasni termin (završili smo oko 23) i na činjenicu da je bio radni dan (Petak, kraj tjedna), polaganje prije seminara je pozitivno utjecalo na cijeli seminar. Možda jer smo osjetili ipak neki pritisak, koji je riješen i time nije opterećivao seminar, a možda je i taj push učinio svoje već sutradan. Ostaje da provjerimo i sljedeći put pa ćemo biti svi zajedno pametniji.

Dijeli/Snimi