Eto prošla su prva dva treninga u dječijoj grupi. Dojmovi? Evo par natuknica:
- nemoguća misija, ili pak moguća?
- filmski program nedjeljom, komedije i vesterni
- vrtlog (emocija, događaja, izražaja)
- svijet u malome
- he’ got the whole world in his hands
Prvi je susret sa djecom bio posebno zanimljiv. S jedne strane dolaze roditelji a sa druge sama djeca. Jedni se (većinom) odvajaju od drugih i tu uletava prvo pitanje: dali možemo ispuniti tu nastalu prazninu? Ne sumnjam da Aikido to može, pitanje je samo dali smo mi koji vodimo ovu predstavu u stanju učiniti je dovoljno zanimljivom.
Prvih deset minuta u dvorani ima svakojake prizvuke, od apsolutne tisine do smijeha. Slično kao kada osluškuješ sam sebe u trenutku nekog tebi bitnog događaja. Stojimo vani i pričamo, a bez obzira na izgovorene riječi, kao da se vrte ista pitanja. Hoće, neće? Šta ako? Ma bit će sve dobro. Ili ipak? I na kraju ne preostaje drugo nego raširenih ruku i hrabra i odlučna srca ući u taj prostor i pustiti da se sve jednostavno dogodi. Nekako mi se čini da je to i moto kojim treba raditi sa djecom. Pokazati ti im smjer i prepustiti ih svojim vlastitim snagama. Pada mi na pamet bilo koja kokyu nage tehnika. Ako to žele, aikido će ući u njih, a ako ne, tako je moralo biti 
Oba su treninga eto prošla. Bilo je nekih vrlo zanimljivih i pozitivnih rekacija na prvi sat. Izgleda da sve ima nekog smisla! Vidjet ćemo koliko smo u stanju pustiti svoje ideje i voditi to kao što bi trebalo voditi ukea – bez skrivenog cilja a sa puno osjećaja i preciznosti. Ustvari, ova tehnika će biti majka svih ostalih Ili si ja to barem tako zamišljam…
Stumble it
Digg it
Deli.icio.us
Tweet this
Nema komentara, Komentiraj ili Pingaj